Kalesija 16°

Mehmed Đedović: “Čaj od nane”

caj-od-naneI eto…

Pa dobro, te večeri jeste bilo malo magle i to je sve.

Ono nije ni veče, nego onako između, onaj sat koji ne pripada ni tamo ni ovamo, nit je dan, a ni veče još nije.

I kiša je padala, ali ranije.

Sve diše i miriše oprano Božijim tušem.

Tada se on pojavio putem.

Lijepo je vidjela kako sa lica sklanja rosnu paučinu i diže glavu prema kući. On i niko drugi, ako ga ona ne zna ko će znati.

Malčice poget, tek zaobljena stomaka, smeđa – rijetka kosa, golem nos i oči – krupne ko u sove.

Zbog očiju je još u osnovnoj dobio nadimak i nosio ga kroz život ne buneći se. Samo mu se na njima vidjelo kada je umoran, popuste kapci na pola, al’ Sova i tada nosa osmjeh k'o nacrtan i onu rupicu na obrazu, koja ga čini drugačijim.

Odhuknuo je, ušao u kuću, a duboke, crne cokule uredno poravnao pred vratima.

U hodniku, na drvenoj vješalici, ostavio kaput i ravno na kauč u sobu s televizijom.

Ona ga gledala kao da to nije ništa. Ne zna bil’ plakala il’ vrištala i u tom ne znanju nije uradila ništa.

Ne sjeća se da je napravila kafu al’ jeste. Ujutro su na tacni našli dva fildžana, neoprana.

Sjela nasuprot njega i gledala ga.

Čekala sam, govorila mu je plačnim očima.

Znam, kao da je i tada opravdavao.

Nisam više mogla sama…

Nije odgovorio, a mogao je reći. I ja sam sam…

 

Šta je još bilo ona se ne sjeća.

Ni jedna noć nije bila duža – kraće noći neće dočekati.

Ujutro je otišao.

Nije bilo ni jutro nego onako između, onaj sat koji ne pripada ni tamo ni ovamo, nit je noć a ni dan još nije.

I eto…

 

Niko joj nije vjerovao, pa ni rođena djeca, a njoj je bilo sve jedno.

Mužu ništa nije govorila, on je čuo od drugih, a ponašao se kao da nije.

Tako je zanijemila.

Nije im rekla šta joj je ispričao, a i da jeste bilo bi isto.

 

Tog dana se spustio u rudnik kao i uvijek. Čitava smjena, najmlađa, njih stotinu i osamdeset, kao i svaki put.

Sišli pod zemlju i ništa.

Onda je udarilo neko zeleno svijetlo, gusto ko pekmez i sve ih poklopilo.

Pod zemljom se na sve navikne. I na miševe, i na ćumur, i na prašinu, pa je i to svijetlo vidio samo on, dok su drugi radili.

I eto…

 

Kada je došao kraj smjene krenuo je nazad prema oknu.

Nije mu bilo čudno što je sam.

Samo ti hajde i dobro došao nazad, tako su mu rekli komorati koji su ostali zabavljeni poslom.

Okna nije bilo.

Otišao je sa druge strane, ni taj izlaz nije bio otvoren.

Onda je uzeo kramp i počeo kopati.

Učinilo mu se da kopa danima. Gladan, žedan, umoran…

Na nogama ga je držala ljubav.

Zbog nje je valjalo izaći iz zemlje, tek su se vjenčali, šta će pomisliti ako dođe kasno kući.

Kopao je i kopao, a onda je mrak presjekla struka svijetla.

Napravio je tek toliku rupu da se može provući.

Poznavao je mjesto na kojem je izašao, bilo je stotinjak metara dalje od ulaza u rudnik.

Vratio se da vidi šta je to bilo i naišao na zazidano okno. Na golemoj ploči imena njegovih komorata i njegovo.

Okolo suho cvijeće, jadno, beživotno, i vijenci, a pored okna stotinu osamdeset pogolemih borova.

Oprao se na obližnjoj česmi i krenuo kući.

Nešto se dogodilo, to mu je bilo jasno, ali je mir poravnao njegove emocije.

I eto…

 

Kada se vratio bilo je veče, a ona na verandi, na istom mjestu odakle ga ispratila, gleda u put i čeka…

 

Tako je ona zanijemila, a on se vratio svojim komoratima.

Kada je sišao u jamu bila je 1991. godina, kada je izašao iz nje 2010.

 

Otišao je ranim jutrom, u ono vrijeme koje ne pripada ni tamo ni ovamo, niz isti onaj put, i na istom mjestu sklonio rosnu paučinu sa lica… I više se nije vratio…

Znate nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
[contact-form-7 id="257132" title="Report error"]

Komentari

Kalesija: Otvorena savremena benziska pumpa i autobuska stanica, inves …

U Mekku stigle sve hadžija iz BiH, danas će obaviti i umru

U julu malonogometni turnir Bajro Čamdžić

“Alfa Lux”: Oglas za posao

Putevi u BiH: Jutros se saobraća po mokrom kolovozu

Servisne informacije iz Živinica (13. 6. 2024.)

CLOSE
CLOSE