Tuzlak Sifet Alić već decenijama proizvodi muzičke instrumente. Preferira gudačke i žičane, koje vješto pravi i reparira, a usmjerio se na izradu violina, koje koriste muzičari u nekoliko država širom svijeta.

Pokazujući njene dijelove i način izrade, Alić se prisjeća prve violine koju je napravio 1985. godine.

– Muzičku školu pohađao sam u generaciji 1968./1969. godine i veoma sam zavolio violinu, koju sam kasnije sam izgradio, pomoću skromnog alata, prema češkom modelu i bez poznavanja pravila gradnje. Bio sam zadovoljan njome i danas ne mogu prežaliti što sam je prodao. U međuvremenu sam se posvetio pravljenju ovog instrumenta prema Stradivarijevom modelu, mada također gradim i popravljam violončela, kontrabase, sazove, šargije… Popraviti mogu i gitare, iako ih ne pravim – navodi Alić.Nemalterisani zidovi njegove tople radionice u 32 kvadrata ukrašeni su kalendarima, fotografijama, alatima i istrošenim instrumentima, koje će Alić ponovo vratiti u funkciju.

Uzimajući donju dasku violine na čijoj izradi trenutno radi, ovaj majstor sjeda za sto, pali lampu, stavlja naočale i počinje sa radom. U radionici, koja se nalazi u sklopu njegove kuće u tuzlanskom naselju Kužići, čuje se samo zvuk struganja i pucketanje vatre u peći.– Za izradu ovih gudačkih instrumenata neophodna je izuzetna preciznost i temeljitost. Donja daska, okolica, obruč i drška prave se od javora, a prema želji naručioca, čivija, podbradnik i hvataljka mogu se praviti od ebanovine. Javor je rijetko i skupo drvo, koje je u Bosni i Hercegovini među najkvalitetnijim u Evropi. Kubik javora košta od 2.000 do 6.000 eura i rijetkost je naći odgovarajuću količinu, jer šta će mi kubik ako pravim samo jednu violinu? Imao sam sreću da sam ove daske našao u Žepču, dobro su osušene i platio sam ih 200 KM. Inače, donja daska violine je težine 80 grama, a gornja 50, dok ukupna težina ovog instrumenta ne smije biti veća od 450 grama. Smije biti manja, ali ne smije biti veća – naglašava Alić, stavljajući dio violine na elektronsku vagu.

Nakon mjerenja debljine okolice, koja se kreće između 1,7 i 2,2 milimetra, te izrade obruča sastavljenog iz šest dijelova, slijedi sušenje kalupa u alkoholu, koji, pojašnjava Alić, iz drveta izbacuje vlagu. Potom u okvir violine ubacuje interzije, te slijedi proces izvlačenja i struganja. I tada je, ističe Alić, gotov tek dio posla.– Strune se prave od repa i to isključivo konjskog, jer rep od kobile brže i lakše puca – objašnjava Alić, dodajući da mu za izradu jedne violine treba između 250 i 400 sati rada, prenosi Anadolu Agency.

Dok je lijevom rukom svirao tonove, a desnom držao gudalo kojim je klizio po žicama, Alić je odsvirao “Šehidski rastanak” sa prizvukom izvorne muzike, čiji je ljubitelj i svirač.

– Ne mogu reći koliko košta jedna violina. Sa nekim kupcima se dogovaram, jer finansijska situacija je takva da se ljudi teško opredjeljuju izdvojiti novac za neki muzički instrument. U Tuzli su moje četiri violine, a u BiH ih ima još u Zenici i Sarajevu, te u nekim gradovima u Turskoj, Švicarskoj, Austriji, Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Ono što mogu reći je da sam pravljenjem violina stekao sve što posjedujem. Napravio sam jednu, a zatim i drugu kuću. Od ovoga živim, a u poslu mi se pridružuje i sin Mensur.  U proljeće namjeravam osposobiti i atelje na spratu. Uglavnom, ovo je divan posao, koji volim i kojim se planiram baviti dok sam živ – zaključuje Alić, koji je prema vlastitoj procjeni u “karijeri” napravio stotinjak violina i preko hiljadu sazova.

 Anadolu Agency