“Ašikovanje, ah to ašikovanje? Ima li išta idealnijeg i ugodnijeg od ašikovanja! Doba, kada je čovjek kao mladić za pogled ljubljene djevojke žrtvovao dane i noći, kada nije imao drugih misli ni želja nego da vidi caricu srca svoga i da čuje milu riječ njezinu. Nikad se ne zaboravlja. Dani kada ga je nježni stiskaj dragine ruke, slatki posmjeh iz njezinih ustiju učinio najsretnijim čovjekom na zemlji, neizbrisivi su u srcu i pameti. A tek prvi zagrljaj, prvi poljubac! Ima li čovjeka na zemlji koji bi na to zaboraviti mogao? Čim je ašikovanje idealnije i nježnije, tim je ljubav čišća i plemenitija. Ali ako je iko nesebičan, nježan i idealan ašikčija, to je naš musliman koji ašikuje nedjelje i mjesece, a ne smije u kuću drage svoje, niti se usuđuje da svome idealu, svojoj ljubljenoj djevojci samo i ruku stisne, a kamoli da je privine na junačke grudi i da izljubi ono milo lice, one rumene usne i one plave ili crne oči koje su mu u snu i na javi, u srcu i na pameti”, pisao je Antun Han.

“Ljubavni običaji” bili su tema brojnih knjiga napisanih o Bosni i Hercegovini i običajima u njoj. Tako Ahmed Dževdet-paša, zvanični historiograf Osmanskog carstva, u svojim spisima ašikovanje opisuje: “Ašikovanje se odvija tako da mladić ode pred djevojčinu kuću i ona s prozora razgovara s njim. Djevojka može čak izaći na uličnu kapiju i razgovarati s mladićem. Može mu iznijeti čašu vode ili šolju kahve na kapiju. Isto tako, mladić može ući u avliju djevojkine kuće da obavi namaz; ona mu iz kuće iznese ibrik da uzme abdest i donese mu serdžadu za namaz. Ako se kroz te susrete dogodi da slučajno jedno drugo dodirnu prstom, moraju se vjenčati, i odmah se pristupa vjenčanju. Kad se brak na taj način dogovori, zaključuje se na mahkemi. Na mahkemu pred kadiju dolaze lično budući muž i žena, i tu se obavi čin vjenčanja. U svojim kućama ne prave nikakvu svadbu, već zajednički život započnu na nekom trećem mjestu o kojem su se prethodno dogovorili i sve utanačili. Naime, kada se mladi jedno s drugim dogovore da će stupiti u brak, roditelji se drže kao da su povrijeđeni što nisu uključeni u taj dogovor, ali se nakon nekog vremena pomire s mladom i mladoženjom i dovedu ih u roditeljsku kuću. Ta roditeljska povrijeđenost nije stvarna već prijetvorna. Naime, roditelji su, ustvari, sretni što se vjenčanje odvilo baš na taj način jer bi se inače morala prirediti svadba, a tada je porodica koja udaje djevojku na velikom trošku. Djevojci je potrebno za svadbu nabaviti raznovrsnu opremu i izraditi skupu odjeću koja se ukrašava srmom i lijepim vezovima”.

Autorica knjige Miris dunja Masha Belyavski-Frank mišljenja je da je suštinska komponenta kulturne pozadine sevdalinke ašikovanje, koje dolazi od arapske riječi ašik (voljeti). Ašikovanje je, prema Škaljiću, definirano sljedećim riječima: ‘voditi ljubavni razgovor’; ‘udvaranje između momka i djevojke’ (Škaljić: 103). Nije slučajnost da je Škaljić spomenuo razgovor u svom opisu, jer su riječi centralne u ašikovanju: uključujući riječi u razgovoru, upoznavanju, udvaranju, laskanju, poeziji i sevdalinkama. U bošnjačkoj srednjoj i višoj srednjoj gradskoj kulturi djevojka je bila spremna za ašikovanje kada bi navršila četrnaest ili petnaest godina. Momak bi trebao da ima šesnaest ili osamnaest godina. (…) Ašikovanje bi se odvijalo prema strogo utvrđenim pravilima. Obično se događalo u suton ili poslije zalaska sunca, da bi se osigurala privatnost za momka i djevojku. Najčešće se odigravalo petkom ili tokom praznika. (…) Ašikovanje je, na neki način, bilo slično poimanju ljubavi u srednjovjekovnoj Francuskoj. Čovjek je imao idealnu ženu, koju nikada nije dodirnuo, a kojoj se divio i koju je volio iz daljine. U Bosni i Hercegovini postojala je posebna uglađenost ovog tipa ljubavnog susretanja. Budući da u muslimanskoj tradiciji momak ne može jasno vidjeti žensko lice ili dotaknuti djevojku prije braka, u sevdalinkama nalazimo poseban naglasak na djevojačkim rukama i licu. Momak bi je upitao da mu pokaže svoje lice dok bi tek maštao o njenim očima, obrazima, usnama, dodiru njezinih ruku i mirisu njezine kose.

Antun Hangi navodi da su se momci sa djevojkama sastajali ponajviše kod komušanja, zatim prilikom hatmi, sunećenja i u svatovima.

“Kakav imućniji gospodar pozove večerom momke i djevojke iz komšiluka ili iz svoje mahale na komušanje. Djevojke dolaze uvijek u pratnji svojih matera ili neoženjene braće, a momci sami. Momci posjedaju na kukuruz, a djevojke na zemlju kraj kukuruza. Dok se komuša, djevojke su otkrivene. Za vrijeme komušanja su matere onih djevojaka u haremu kod domaćice, pa dok su one u kući, zabavlja se mladež sama. Tu ima smijeha, šale i nedužnoga bockanja na pretek, a samo kad i kad prodre pridušeni djevojački hihot, a onda sve ušuti. Iza toga nastavlja se prvo; šali se, smije se – mladež kao mladež. Kada se djevojke malo uslobode, zapjevaju; jedna započne, a druge prihvate. Čim su djevojke jednu pjesmu otpjevale, zapjevaju momci drugu, biva neka se vidi da i oni znaju pjevati. Muslimanske su djevojke vrlo stidljive i dobro uzgojene, pa se nijedna neće kroz cijelu večer usuditi da momka u oči pogleda, a kamoli da se s njim u razgovor upusti. Ako je koji momak koju djevojku begenisao, zavolio, baca joj klipove kukuruza u krilo. Ako ona kukuruz prihvati pa ga iskomuša, zna se da se i njoj momak sviđa i da može s njom ašikovati. Dok kukuruz komušaju, naravno je da domaćin dobro pazi da među mladež ne dolaze oženjeni ljudi ili nepozvani momci i muževi koje druge vjeroispovijesti. Kod sunećenja, hatmi i u svatovima ručaju ili večeraju djevojke u haremu sa ženama, a muškarci u ahani, dotično u selamluku, ali si djevojke kao prave Evine kćeri, znaju naći dosta zgode da sad ova, sad ona izađe iz harema, samo da ih momci vidjeti mogu. Poslije ručka ili večere idu oženjeni ljudi kući, a mladež se sastaje u posebnoj sobi; u ahani, dotično u selamluku, igra kolo, ili se kako drukčije zabavlja. Ako je lijepo vrijeme, izađu momci i djevojke u avliju, uhvate se u kolo i igraju. Svaki se momak uhvati do one djevojke koja mu je najmilija, pa igraju dok se ne smrkne, a kad se smrkne, ulaze u kuću i zabavljaju se i dalje, dok im to roditelji dozvole. Ako je malo momaka i djevojaka pa neće da igraju kolo, sjednu djevojke na ljuljačke, ljuljaju se i pjevaju, a momci se šale ili se s njima razgovaraju. Momak se neće u razgovoru nikada sasvim približiti djevojci, nego govori u daljini od tri do četiri koraka. U razgovora pazi dobro da ne rekne što nepristojna ili takova radi čega bi se djevojka pred drugima zastidjeti mogla. I ovakove sastanke i igranke šerijat ne dozvoljava, ali eto – tako je danas i tomu se pomoći ne da”, pisao je Hangi.

Kako je izgledalo ašikovanje opisuje nam Fejzi-beg Kulenović: “Golubice, zašto skrivaš lišće? Tvoje lišće ljepše od ružice.” “Skrivam lice jer j’ upeklo sunce.” “Da ti nisam grana na putu?” “Ako sam, da se uklonim?” “Je l’ se kriješ, što me ne begenišeš, il’ se bojiš da ne hrupi dragi?”
“Dragi došo – nema viš’ ko doći! Ne begenišeš li, a ti u bezistan pa proberi.” “Probiro sam svašta dosta, al’ mi na te merak osta, jer si lijepa kita cvijeta, koja nije još nosila, pa si bejturana, koja nije još trgana, pa si stasa umiljata, kao da si nanizata od bisera i od suhog zlata.” “To je za me velika hvala, al’ poslušaj mojeg hala: otkad sam te upoznala, robom sam ti postala; ne mogu ni jesti ni piti ni pravo misliti, već samo tiho uzdišem, kao da dušu izdišem.” “Lanjska bajramska! Slatka kad si taka! deder malo bliže kroči, da ti vidim crne oči i visoko tvoje čelo sjajno moje ogledalo. ….” i porinu kanat od sokačnili vrata. Ona vrisnu i pobježe niz avliju. Premda je poslije opet vrata pritvorio, ipak se ona nije htjela povratiti. Kad je vidio da je čekanje uzaludno, pođe dalje, a kad bijaše podaleko odmaknuo od njene kuće, čuje kako ona udara uz muzike i pjeva:

“Ne ašikuj Mujo,
Ne veži sevdaha,
Jere od sevdaha
Goreg jada nema.”

(STAV)