Službena statistika u Bosni i Hercegovini tvrdi da prosječna plaća u zemlji iznosi 828 konvertibilnih maraka, te da primanja zaposlenih u BiH, na godišnjoj razini, rastu!

No, oni koji prate kretanja na tržištu rada u BiH ističu kako je stvarna slika životnog standarda i kupovne moći građana znatno lošija.

Direktor Potrošačke zadruge EUROBIH Mesud Lakota naglašava kako je u BiH mnogo više radnika s primanjima znatno manjim od službenog prosjeka, a da su preplaćena uprava i monopolistička javna poduzeća jedini čije plaće premašuju taj iznos.

‘S tolikim primanjima se mogu zadovoljiti temeljne potrebe za hranom i drugim neophodnim proizvodima i uslugama. Međutim, problem je što ogromna većina zaposlenih u BiH ne ostvaruje ni približno toliki mjesečni prihod.

Statističari su došli do ovakvog podatka zbrajajući kruške i jabuke. Zahvaljujući golemim primanjima zaposlenih u javnoj upravi i javnim poduzećima, koja dostižu 1.380 maraka, dobijen je ovakav prosjek.

S druge strane, primanja radnika u privredi često ne prelaze ni 400 maraka. To je prava realnost BiH‘, ističe Lakota, piše Večernji list.

Tome u prilog, kaže, ide i podatak o skoro polovini bh. stanovništva koje živi blizu granice siromaštva. Među njima je veliki broj penzionera koji primaju ispod 320 KM, koliko službeno iznosi prosječna penzija.

Lakota ističe da veliki broj penzionera prima znatno manju penziju i da je za mnoge od njih spomenuti ‘prosječni’ iznos znanstvena fantastika.

‘Službena statistika se igra brojkama, iako ti podaci nemaju veze s realnošću. Samo je 15 do 18 posto zaposlenih koji se mogu pohvaliti iznadprosječnim primanjima i zahvaljujući njima državna statistika dolazi do podatka o prosječnoj plaći od 828 KM.

To je uglavnom uprava, koja je znatno više plaćena nego u drugim zemljama regije‘, ističe Lakota.

On upozorava kako su troškovi života danas skuplji nego u istom razdoblju prošle ili pretprošle godine, te da danas 100 KM nema realno istu vrijednost kao prije godinu dana.

Dugovanja građana

Suočeni s takvom situacijom građani pribjegavaju jedinom mogućem rješenju – plaćaju ono što smatraju prioritetnim, a prolongiraju sve ostalo.

Zbog takve prakse se gomilaju dugovanja za komunalne usluge, jer ih građani ne smatraju prioritetnim rashodima. Ono malo novca što imaju radije će potrošiti na kupovinu hrane, nego na plaćanje komunalnih usluga.

Potvrđuju to milioni tužbi zbog neplaćenih računa za vodu, električnu energiju, plin ili grijanje.

MOJ.portal