O kako je moćno saznanje, ubjeđenje, vjerovanje da se sve, ipak, odvija po Božijem scenariju, Božijem određenju.

Kad gledamo sirijske izbjeglice, onako naprvu, bude nam baš teško, obuzme nas duboki pesimizam, skoro pa beznađe. A potrebno je samo prisjetiti se da se sve, ipak, odvija po Božijem scenariju, Božijem određenju.

Nisu li i prvi muslimani, na čelu sa najodabranijim čovjekom Muhammedom, a.s., morali ostaviti svoje domove i iseliti iz Mekke u Medinu. Kasnije su se vratili kao pobjednici.

Sjetimo se i sudbine bosanskih muslimana s početka agresije: milion bosanskih muslimana je što pobijeno, što poklano, silovano, protjerano, odvedeno u logor… Danas, pak, muslimani imaju svoju državu, kakvu takvu. Imamo svoje škole, svoje knjige, svoju kadetsku košarkašku reprezentaciju, svog Amela Tuku…

A država bi nam mogla biti još mnogo, mnogo bolja. Nastranu Dejton, nastranu i opstrukcije onih srpskih i hrvatskih političara koji ne vole Bosnu, država bi nam bila mnogo bolja i svima nama bi bilo puno bolje da su nam bolji politički lideri, da su nam bolji vjerski lideri, da su nam bolji prosvjetni radnici i, na koncu konca, da smo i mi sami bolji.

Najlakše je tražiti uzroke naših nedaća u drugome, u našim neprijateljima. Snaga naših neprijatelja je u našim slabostima.

Da se razumijemo, čovjek ne može ostati ravnodušan spram ovoga što se dešava u svijetu. No, ja sam najviše zabrinut za sebe, za svoje postupke.

Činim li sve što treba da činim i radim li to što radim na pravi način? Hoću li ja, pred Bogom, biti odgovoran za situaciju u Siriji, Iraku, Afganistanu?

Prije svega, pred Bogom ću biti odgovoran za sebe, za svoj namaz, za svoje postupke, za svoju porodicu ću biti odgovoran, za svoj odnos prema komšijama, prijateljima, poznanicima…

Nekad od prevelike brige, ako hoćete i tuge, pobrkamo prioritete pa ne znamo šta nam je činiti.

Da nam je da promijenimo stvari koje realno ne možemo promijeniti, a ne radimo na onome što možemo, što moramo i za što ćemo biti najdireknije odgovorni. Sve je do nas. (Onako nabrzinu sabrane misli, nadošle dok sam kroz krošnju starog duda gledao nebo prošarano zvijezdama. Zapisano nakon jacija-namaza, 18. zu-l-ka'de 1436. hidžretske godine.)

Fahrudin Sinanović