Evo opet sam izvan Zemlje. Čuj, opet! Mislim, opet ove godine, krenulo nešto, ali nisam vas zaboravila. Na putu do mog odredišta upoznala sam mnogo ljudi, zato, uvijek putujte autobusom. Lijepo je sresti ljude, čut’ šta pričaju i ponekad se potražiti u njihovim pričama. Naravno, nisam se pronašla ni u jednoj, ni o pričama o novcu, ni o pričama o ljubavi i braku, čak ni o pričama o tome kako je autobus neudoban. Ali, pronašla sam se u jednoj priči: domovina uvijek svima nedostaje i svaki dan shvatam da treba otići da bi cijenio vrijednost vraćanja kući. I domovina je ipak mjesto bez kojeg možeš, ako već moraš, samo teško, brate. Svi ljudi imaju potrebu da pripadaju negdje, neki i nekome. Zašto znaš da pripadaš baš Bosni samo zato što si rođen i odradstao u njoj, ne znam. Valjda nastajemo od zemlje u kojoj se rađamo i zato je uvijek nosimo sa sobom, a ona nas  uvijek čeka. Čekanje je lijepa osobina. Malo ko to umije.

Loša „mudrost“ našeg naroda

Htjela sam reći da je ljude ponekad dobro samo površno poznavati. Tako se ne vežete za njih kao za one koje ste upoznali mnogo, ili čak previše. I možete ih sasvim solidno voljeti, bilo da su Talijani, Bosanci, Englezi, Nijemci. Isto dišemo, isto kašljemo, isto nam srca kucaju, i svi mi imamo još mnogo sličnosti, ja ovdje i neko na Tajlandu, svejedno je. I on čezne za domovinom koliko i ja, a možda je, kao i ja, iz istih razloga izbjegava. Teško je to objasniti. Ja volim sve svoje sugrađane, ali ponekad ne želim da im budem blizu, bar ne fizički. Zašto? Jer ne znaju da vole a da ne povrijede, ne znaju da vole a da ne sude, da vole i da razumiju. Neki naravno, ne svi. Sreća je što ja njih zaista volim i razumijem i to što umiju da povrijede, da sude, da ne razumiju niti da misle da nešto uopće treba razumjeti. Ima tu sijaset razloga da čovjek pomisli da treba postati loš, a naš narod ima lošu „mudrost“ koja je nažalost svojim napornim ponavljanjem postala istina „Loši najbolje prolaze“ ili ti „Dobar i lud na istoj deredži“.

Čudno je to: bježite od nekog, a on se uporno pojavljuje

Zato su svi odjednom postali tako loši i pametni pa su sad na većoj deredži od onih skromnijih i onih koji nisu naučili da budu loši iako su se svojski trudili. Šteta za nih, ali istina je da ni oni nisu loši. U svima njima ima dobra više nego zla, samo što većina nas hoće da im presudi. Kao, kad već hoćete da budete zli, da znate da jeste, ovakvi ste onakvi ste, užasni ste. I onda prože život, a taj „loši“ i taj „dobri“ postanu samo Fatiha. Žalosno je što sebi ne možemo da priznamo da ćemo jednog dana biti samo Fatiha na nečijim usnama, a još žalosnije što nam je sejedno koji će to broj usana biti (ne mislim na broj, kao cipele i slične “ispucene” fazone). Evo me, sudim. Pronadjoh se. Dakle, to što neko voli pomenute fazone nema veze s mojim životom. Idemo dalje. Putovanja vas ustvari uvijek nauče nečemu, a samoća posebno. Iako uporno pokušavate da vjerujete da će prostorna distanca uspjeti da vas distancira od onog čemu pripadate, uglavnom se varate. One ljude koje znate kao sebe, ona mjesta koja stalno viđate, gdje znate šta ko pije, šta ko jede, šta izraz na nečijem licu znači, sve vas to prati. Ne možete pobjeći od onog što je u vama, a sve je uvijek u vama. Način na koji gledate ljude, na koji ih volite ili propuštate da volite, način na koji patite kad vam nije jasno zašto vas jednostavno ne puste da živite, sve to ide s vašim pogledom na te stvari. Lično mrzim što me neki ljudi uvijek i svugdje našu kad upravo želim da se od njih odmaknem. Čudno je to: bježite od nekog, a on se uporno pojavljuje; onda tražite mjesto na kom ga ne bi trebali sresti i on dođe na to mjesto. Zašto? Ne znam. Zašto mi to smeta? Znam. Ne volim da mi kvare moj mir.

Bosna je jedna velika duša koju čine sve duše onih koji u njoj žive

Volim ljude, ali volim kad imam svoj mir. Zato sam ga pokušala pronaći malo dalje. Ovdje me bar prostorno ne mogu uznemiravati. Eto, to se desi kad ljude upoznate puno, površno je sasvim dosta da vam ti ljudi ne mogu poremetiti mir. Kad nekog poznajete tako dobro, on može da vam uznemiri čak i nemir na koji ste možda navikli. Obično su to ljudi koje ste voljeli iznad prosjeka. Znam da nije lahko, svi imate veliko srce, teško je ne smjestiti dosta duboko u njeg neke ljude. Teško je ne voljeti ljude. Ali to je dorbro. Svi ljudi zaslužuju vašu ljubav, i ponekad i za najgoreg čovjeka mora postojati neko opravdanje. Uvijek tražite dobro u ljudima jer će to učiniti da budu bolji i oni i vi. Ponekad mi se riječi pomiješaju kao tempere u slici nekog luckastog umjetnika, ali svi smo mi luckasti. Osim toga, meni je svejedno kad mi sude, i svejedno mi je šta ko misli o tome što ja lično želim da se svi ljudi vole, ja ga ili nju ipak volim. Domovina je ponekad sinonim za neke osobe, najčešće majku, oca, nanu, djeda. Vidjela sam otprilike da tako razmišlja većina putnika iz autobusa u kom sam bila. Jer šta je naša Bosna do jedna velika duša koju čine sve duše onih koji u njoj žive.

Žao mi je što ove putnike neću više sresti

Jedva čekam da se vratim kući;  poslat ću neke svježe fotografije za vas. Brine me nešto. Imam osjećaj da se ne volimo, da gradimo zidove umjesto mostova, da mudro ne ćutimo. Ćutanje nije mudro ukoliko govor može pomoći da se neke ljubavi održe. Žao mi je što ove putnike neću više sresti jer će moja ljubav prema njima izblijediti kako bude blijedilo sjećanje. Najtužnija stvar koju sam spoznala ovih dana je da, kad prođe mnogo vremena odkad ste počeli ćutati s nekim koga volite, više ne možete nikad ponovo da ga zavolite dovoljno da ne ćutite, a ne možete ni da tu ljubav preusmjerite na neku drugu osobu. Ljubav koju osjećate prema jednoj osobi nije ista ljubavi prema drugoj osobi. I čak da možete nabrojat million ljudi koje volite pa makar i samo površno, sve su te ljubavi drugačije. Ali, ako su površne, onda vas neće boljeti; ako su prošle i bile jake, nikad ih se nećete riješiti, a nikad, opet, neće moći biti tako jake da vas učine srećnim. Bosno, ti si jedna od jakih ljubavi, dubokih do srži, pomiješanih s krvlju u venama svoje djece. Ali, da li bih te voljela istim žarom kao sada da sa tobom ćutim duže nego sam planirala? Zato nikad neću ćutati s tobom toliko da mi postaneš daleka, jer i kad smo u ratu, ti i ja se volimo jače od onih koji te gledaju na fotografijama i razglednicama.

P.S. Citirat ću Maka Dizdara. Šalim se. Citirat cu Galijinu pjesmu: „Ti znaš me kako dišem… Da li sve kada prestaje, počinje?“ Vi ste moja domovina. Čitamo se ako Bog da uskoro. Usput, kvačica nema na ovom racunaru. Znam, neko će to već popraviti. 😉

(Kalesija.com/Amela F. Delic)