Nakon što smo lišeni velike Allahove milosti u vidu ramazana, sve više vapimo za jednom drugom, opet, prijeko potrebnom vrstom milosti – kišom. Tako sve češće učimo kišne dove i nadamo se da će nas Uzvišeni Gospodar poštediti posljedica koje može izazvati duži vremenski period bez kiše.

Ali, šta je, zapravo, kiša i po čemu je ovaj fenomen zavrijedio da ga Allah dž.š., oslovi tako uzvišenim epitetom kakva je milost? Tražio sam odgovor na ovo pitanje te vam prenosim dio onoga što sam saznao o kiši, na osnovu čega ćemo je posmatrati drugačijim očima i lakše shvatiti njen značaj.

Kiša je, definitivno, jedan od presudnih faktora kontinuiteta života na zemlji. Kur'an o tome često govori. Tako se u suri Zuhruf kaže: ”Onaj koji s neba s mjerom spušta vodu, pomoću koje u život vraćamo mrtve predjele – tako ćete i vi biti proživljeni”.

Nauka donosi fascinantne podatke u pogledu riječi ”mjera”. Naime, procjena je da se svake sekunde iz zemlje ispari oko 16 miliona tona vode te da se ista ta količina, naravno, na različitim predjelima naše planete, u toku sekunde spusti na zemlju. Dakle, pod riječju mjera ili ”kader” podrazumijeva se tačno određena količina vode koja konstantno kruži i stalno i iznova u život vraća obamrlu zemlju.

Međutim, nauka će reći još nešto što ima veze sa spomenutom kur'anskom mjerom. Najmanja visina oblaka koji nose kišu je 1200 metara. Zakoni fizike kažu da bi svako tijelo koje ima jednaku težinu kao i obična kap kiše, uslijed stalnog ubrzanja doseglo brzinu i do 558 km/h te da bi u takvom stanju prouzročilo značajnu štetu površini na koju bi palo. Uzme li se u obzir činjenica da određene vrste kišnih oblaka dosežu visinu i do 10 000 metara, može se zaključiti da bi obična kiša mogla prouzročiti štete nesagledivih razmjera. Ipak, kišne kapi su specifične. Tačnije, specifičan je njihov oblik koji kao takav reguliše dejstvo trenja i ubrzanje kapi nakon što im brzina dođe do određene ”mjere”. Tako se kišne kapi na tlo spuštaju prosječnom brzinom između 8 i 10km/h. Da nije tako, samo bi se moglo nagađati šta bi značila i šta bi izazvala najobičnija kiša u nekom naseljenom mjestu ili plantaži voća. Kiša tada ne bi bila milost nego nešto sasvim drugo.

Uz sve navedeno valja istaći i podatak da se u određenim slojevima atmosfere temperatura spušta i do 400 stepeni ispod nule. Kišne kapi, uslijed svoje specifičnosti, ipak uglavnom ne prelaze u led.

Kiša nastaje kroz tri etape koje su, opet, davno spomenute u Kur'anu. U prvoj etapi dolazi do isparavanja vode u vidu balončića koji potom tvore vodene čestice ili aerosole koje, dalje, razgone vjetrovi te se od njih tvore oblaci (Allah je taj koji vjetrove šalje).

U drugoj etapi vjetrovi tjeraju i raspoređuju oblake koji nastaju od spomenutih sitnih čestica vode i čestica prašine čija je veličina oko 0,01mm (pa oni oblake tjeraju i On ih po nebu, kako On hoće, rasprostire i na komade dijeli).

Konačno, u trećoj etapi pada kiša i to tako što se iz vodenih čestica, slanih kristala i prašine tvore kapi kiše od kojih one koje su teže od vazduha padaju na zemlju (pa ti vidiš kišu kako iz njih pada).

Dakle, put nastajanja kiše Kur'an je jasno i precizno naveo da bi na kraju ajeta kojeg smo naveli u zagradama pojasnio i sam razlog kiše: i kad je On na one robove Svoje na koje želi prolije, oni se odjednom radošću ispune.

Nauka će objasniti i to kako kiša u život vraća obamrlu zemlju. Naime, kiša je najsavršenije i najpotpunije prirodno gnojivo. Kišne kapi koje, nakon isparavanja iz okeana dospiju u oblake sadrže određene supstance koje mrtvoj zemlji ”daju život”. Ove ”životvoreće” kapljice formiraju se iznad vodenih površina u predjelu koga biolozi nazivaju ”mikropojas”. U tom pojasu širine 0,9mm koncentrisano je mnoštvo organskih tvari, neke od ovih tvari međusobno tvore elemente koji su rijetki u vodenim površinama poput fosfora, magnezijuma, potasijuma ili teških metala kao što su bakar, cink, kobalt i željezo. ”Gnojive” kapi se uz pomoć vjetra dižu ka nebu, te se nakon određenog vremena u vidu kiše ponovo spuštaju na zemlju. Upravo u tim kapima različita sjemena i biljke na zemlji nalaze potrebne elemente za njihovo nicanje i rast. Ovu pojavu tretira slijedeći kur'anski ajet:

”Mi s neba spuštamo vodu kao blagoslov, i činimo da uz pomoć njenu, niču vrtovi i žito koje se žanje” (Kaf: 9).

Elementi koji se s kišom spuštaju na zemlju (kalcijum, magnezijum i sl.) služe kao gnojivo biljnom svijetu. I teški metali koji se nalaze u aerosolima podstiču rast i produkciju biljaka.

Tako se i neplodno zemljište može snabdjeti svim esencijalnim elementima potrebnim za kontinuitet biljnog života zahvaljujući gnojivu koje sadrži kiša. Istim supstancama i na istom principu leži i život velikih šumskih predjela. Oko 150 miliona tona gnojivih materija svake godine se s kišama spusti na zemljinu površinu. Da nije tako, vegetacija na zemlji bila bi jako slaba a ekološka ravnoteža itekako poremećena.

Naravno, ovu nepobitnu istinu moderna nauka tek potvrđuje, dok ju je Allah dž.š. kroz kur'anske sure i ajete obznanio ljudima puno ranije.

O fenomenu kiše moglo bi se pisati puno više ali vjerujem da je i ovo dovoljno da shvatimo da Univerzumom vlada Allahova Volja koja je savršena i po čijim postulatima se ništa ne dešava slučajno. Naprotiv, sve je u savršenom skladu i sa tačno određenom mjerom.

Iz navedenog je vrlo lahko shvatiti kako i na koji način se kiša i slične pojave mogu, voljom Allaha dž.š., lahko preinačiti u zastrašujuću kaznu.

Molimo Svevišnjeg da nas okrijepi kišom koja će biti Njegova milost!

Safet Pozder, rijaset.ba