Je li Salko bio ili nije, to niko nije mogao potvrditi, barem ne sa sigurnošću, čiste svijesti i zdrave pameti. Što se pameti tiče, ukoliko bi došlo do ozbiljnijeg preispitivanja, na tom ispitu bi mnogi pali, srećom da niko nije ni tražio bilo kakvu vrstu potvrde po tom pitanju. Ako je ono što se o nekome priča dokaz njegova postojanja, onda je Salko življi od mnogih koji hodaju zemljom, koji dišu i govore kako Salko nije ni živio jer niko nije potvrdio da ga je upoznao.

O njemu se stvarno svašta pričalo.

Vele da je tako jednom na putu iz Slovenije do Brčkog u vozu odnio na kartama toliko para da je kupio novi mercedes i još mu preteklo da mjesec dana časti jelom i pićem znane i neznane.

Salko nije bio kockar, ali je radio svašta pa nije čudo da mu i karta nije bila strana, nije ga doduše niko vidio u tom mercedesu o kome su pričali, ali i to će jedni potvrđivati i kleti se u sve svetinje, a drugi udarati na šalu, možda zbog toga što njih i tako niko ni u šta nije mogao uvjeriti.

U to vrijeme znali su se međusobno svi kockari nadaleko, onako kako se danas znaju lopovi i kokošari.

Lopov je poštovao nepisano pravilo zanata, čuvao svoju lopovsku čast i nikada ne bi pokrao nikoga u svom komšiluku.

Kockarima se počesto znalo desiti da ostanu bez osnovnog sredstva za rad, bez novca, ali su i oni držali do svog ugleda i kockarske časti. Kada bi izgubili više nego što mogu platiti, opet su trošili i rasipali, čašćavali i veselili se, ponekad i više nego kada su im džepovi bili nabijeni parama, bilo ih je sramota priznati da su u blatu dugova do vrata.

Danas više nema takvih kockara, a ponestalo je i ljudi koji drže do sebe i svog zanata.

Pričali su da je Salko prvi put u tom vozu sreo Mevlida Holjana i dobio partiju samo zbog toga što je Mevlid bio loše volje. Vele da je Holjan bio zadnji među kockarima koji je branio ugled i čast profesije dok su drugi listom postajali lopovi koji kradu i po vlastitom komšiluku.

Salko i Mevlid su se sreli nekoliko puta i poštovali jedan drugoga, tako se barem pričalo, a pričalo se i da je Mevlid od Salke vratio sav onaj novac i odnio mu tri puta više nego što je mogao platiti, pa kada ga je prepoznao i sa njim popričao o rodnom kraju, jer obojica su bili iz nekog sela u sjeveroistočnoj Bosni, oprostio mu dug.

Od tada se Salko rjeđe hvatao kartanja.

Jedno vrijeme je radio kao ložač u kotlovnici na aerodromu Dž. F. Kenedi; i kada bi to čuli, nikoga nije zanimalo ima li aerodrom Kenedi kotlovnicu, jer je sigurno morao imati kad je tu Salko radio.

O tom periodu Salkina života, dok se povlačio po svijetskim metropolama, heklali su se događaji u koje su i oni najuporniji u vjerovanju pomalo sumnjali ali to nisu govorili naglas; dobro je, misli su, sve dok se o njima šuti, a o Salki priča.

Vele da je u kineskoj četvrti, tražeći lahke žene, nabasao na svoju komšinicu Zlatku i da je nije prepoznao jer se toliko našminkala da je bila ista Kineskinja, a Salki si mogao i podvaliti jer nikada do tada nije vidio Kineskinju.

Kada je završio posao zbog koga je došao i pokušao se izvući da ne plati uslugu, Zlatka mu je jebala sve po spisku i zaprijetila policijom. Salko je platio i tek na križanju dvije ulice, tri kilometra dalje, pomislio kako ona Kineskinja dobro psuje na bosanskom.

Pričalo se da je od Salke došla vijest da su na Titaniku, zajedno sa brodom, potonula i četiri Bosanca, koji su onomad krenuli u Ameriku tragajući za poslom i boljim životom. Tek godinama kasnije će se potvrditi istinitost ove informacije. Ejdo Rekić iz Bosanske Krupe bio je u Americi tri godine, a onda se vratio za Bosnu i nakon tri mjeseca, 1912. zajedno sa trojicom komšija, opet  se zaputio u obećanu zemlju. Krajišnici su kupili karte za treći klasu na brodu Titanik i od tada im se gubi svaki trag.

Kako je Salko znao za te ljude i je li znao više od onoga o čemu će se govorkati, ostat će nepoznato.

Nađu se uvijek oni koji ne vjeruju ni u šta što su o Salki čuli, pa čak i takvih kakav je bio jedan učitelj matematike koji je izračunao da bi Salko morao živjeti barem tri ljudska života da doživi samo onoliko koliko je on o njemu čuo, a više nije čuo nego što jeste.

Takve u pravilu puštaju da govore, ali ih ne uzimaju previše ozbiljno, čak i kada je o učiteljima riječ, iz prostog razloga što je Salko jači od bilo kakve sumnje.

Sve što su oni ikada i pomislili, on je uradio, i to bolje i smjelije nego što bi uradili drugi. Mjesta o kojima nisu mogli ni sanjati jer za njih nisu znali, Salko je obišao, ljubio žene koje su oni gledali jedino na televiziji.

Teško se živjelo tih godina u Bosni, toliko teško da je Bosancima trebao jedan Salko da im pokaže da može i drugačije, pa su ga objeručke prihvatili, te su od usta do usta, ko lipov korijen, naduboko i naširoko, proširili Salkine aferime.

Neko je u šali rekao da Budalina Tale i Mujo Hrnjica ni iz bliza nisu dorasli Salki, a jedna nena iz Džafića uz kafu je ispričala da su Salku zadojile vile, a vile koga zadoje, zna mu se. Oni koji su pili tu kafu, mudro su klimali glavom, a u stvari, niko nije znao šta se to desi sa onim koga zadoje vile.

Nisu, doduše, dugo čekali da saznaju.

Na priču nene iz Džafića još istoga jutra nikao je pomladak; pa je Salku vila zadojila negdje ispod Konjuha, na izvoru pored Djevojačke pećine, te je od silne snage boriće iz zemlje čupao, a pride je spasio neko siroto dijete koje je napao medvjed.

Sad, ima li na Konjuhu medvjeda ili nema, nije ni bitno, bit će da ih u onolikoj planini mora biti, a kome je do traženja dokaza, eno mu Konjuha pa neka traži i medvjedicu ako hoće.

(roman) ONAJ KOJEG NEMA

Mehmed Đedović