Prije jedno petneast godina, mladić, veoma uspješan biznismen, vozio se gradom. Išao je prebrzo sa svojim uglančanim,  crnim,  audijem, koji bijaše tek dva mjeseca star.
Prolaziše pored parka vodeći racuna da mu ne izleti pred auto neko od djece koja mu nešto pokazivaše. Nekako usput, učini mu se da vidje nešto čudno ali ne obrati puno pažnju. Prošao je autom pored djece, niko mu ništa ne pokazivaše ali jedan kamen doleti i:  Puff! Bočna crna, uglančana vrata bila su pogođena.
Mladić izletje iz auta, sav zajapuren, ljut k’o nikad, pogleda u vrata s užasom. Potom pogledom potraži krivca. Vidje jednoga dječaka kako, onako poluuplašen, stoji i gleda u njega.
Zaleti se prema njemu, šcepa ga za jaknu, podiže od zemlje i tresnu ga od napuknuta vrata držeci ga i dalje rukama.
“Jesi li normalan, bezobrazniče jedan! Pogledaj, uništio si mi novog audija. Šta misliš, budalo, ko si?”
Dječak, crvenjeći se, pogleda ga u suzama i jedva prozbori, boreći se sa sobom a i tražeći pauzu između uvreda:
“Izvinite, molim vas, nisam znao šta drugo da uradim. Niko mi nije htjeo stati. Radi se o mome bratu. Skliznuo je iz svojih invalidskih kolica, ne može se vratiti. Meni je pretežak… ne mogu ga sam podići… ne znam šta da radim…”
Mladić iznenada osjeti drhtaj. Sram ga obli, jedva proguta knedlu u grlu, spusti dječaka na zemlju i lagahno krene do njegovoga brata. S naporom ga podiže u stara, izgrebana invalidska kolica. Uvjeri se da je sve uredu i polahko se odmaknu. Gledao je kako dječak gura svoga brata u kolicima, sporo i s naporom, putem koji vodi ka njihovoj kući.
Dugo mu je trebalo da dođje do uglančanog, crnog audija – bila je to prava duga i lagahna šetnja. Momak nikada nije popravio bočna vrata auta. Čuvao je ogrebotinu kako bi ga uvijek podsjećala da ne prolazi toliko brzo životom da neko mora baciti na njega kamen kako bi mu privukao pažnju.