Dok većina mladih u BiH sa sela odlazi u gradove, dio njih iz Kamenice kod Zvornika odlučio je ostati i voditi uspješne poslove.

Mensur i Ismeta, mladi bračni par iz sela Kamenica pored Zvornika, svako jutro ustaju u 5:30, kako bi što ranije počeli raditi na svojoj farmi krava, a nakon toga ugovorili poslove za porodičnu firmu za prevoz.

Iako njihovo selo nosi strašni nadimak “dolina grobnica”, jer leži na čak 15 sekundarnih masovnih grobnica, u kojima je pronađeno gotovo 4.000 posmrtnih ostataka ubijenih Srebreničana, ovi mladi povratnici pokušavaju vratiti svoj kraj u život, dok većina njihovih vršnjaka sa sela bježi u gradove i druge države tražeći poslove i nove prilike.

Mensur Mehmedović, zajedno s braćom Enverom i Mehdinom, odlučio je se nakon rata vratiti u Kamenicu i sa samo 17 godina početi posao iz praktično ničega. Danas posjeduju zemljoradničku zadrugu i firmu za prevoz, otkupljuju voće te prodaju mlijeko na svojoj savremenoj farmi i žive bolje nego većina mladih u Bosni i Hercegovini.

“Kada smo se vratili u selo, jedan komšija je meni i mojoj braći dao kamion i rekao da mu platimo kao budemo mogli. Prije toga nam je amidža dao dvije krave, a drugi kamion smo kupili na otplatu.Tako smo i počeli”, objašnjava Mensur.

Njegova 31-godišnja supruga Ismeta, koja im pomaže u vođenju biznisa i ugovara poslove, bila je učenica generacije gimnazije “Meša Selimović” u Tuzli, a završila je i dvije godine pravnog fakulteta. Ipak, odlučila je grad zamijeniti za selo. Ustaje svako jutro u 5:30 kako bi muzla krave na njihovoj farmi, koja im donosi gotovo 6.000 litara mlijeka mjesečno.

“Sami mi odlučujemo kako ćemo živjeti. I mi smo mogli reći da idemo u neku drugu državu, ali smo ostali i radili. Živimo lijepo. Istina, nikada nisam muzla krave, to je za mene bilo nešto novo”, kroz smijeh govori te dodaje da nešto zaradi i držeći kurseve za računare i engleskog jezika djeci iz sela.

Poslovna ideja s malinama

Mensur, čije je otac ubijen 1995. godine u maršu smrti bježeći iz Srebrenice, prisjeća se početeka kada su se on, braća i majka vratili u Kamenicu, naporno radeći da osiguraju sebi dobar život. Prvi posao koji su dobili bila je izgradnja puta dužine četiri kilometra, čija je vrijednost bila 107.000 konvertibilnih maraka (54.000 eura). Tada su već imali šest kamiona i dva bagera.

“Poslije toga smo dosta radili na ‘čišćenju’ kuća, deminiranju, a to je narod privatno plaćao od 500 do 1.000 KM [250 do 500 eura]. Tu smo najviše zaradili.”

Nakon toga otvorili su zemljoradničku zadrugu Voćar za otkup i prevoz voća i povrća, a 2003. godine i zadrugu Prunus, koja i danas radi.

“Mislili smo raditi samo otkup krastavaca. Međutim, onda se dosjetimo, skupimo nekih para i kupimo šleper vještačkog gnojiva i podijelimo ljudima i kažemo im da nam to vrate u malinama, ako budemo konkurentni sa cijenom, ako ne budemo – nisu nam ništa dužni”, kaže.

Te prve godine, kao debitanti, bili su najjači u Bosni i Hercegovini sa 150 tona otkupljene maline u srebreničkoj, bratunačkoj, milićkoj, zvorničkoj i vlaseničkoj opštini.

Objašnjava da je Kamenica u bivšoj Jugoslaviji “bila najjače selo po malinama” te da su dobijali brojne nagrade, međutim, kako kaže, poslije rata su u humanitarnim donacijama primili vrlo loš sad maline, koja je već sada na izumiranju.

“Sada smo doveli sadnice iz Željeznog Polja, koje ima najbolju malinu u Bosni i Hercegovini. Također, imamo saradnju sa švedskom kompanijom Bos Agro Food, koja ima hladnjaču u Potočarima. Pored otkupa, za njih vršimo i prevoz, a sada izvozimo i za Švedsku, pošto imamo tri komiona”, priča Mensur.

Ambiciozni mladi ljudi sa sela

Dodaje da na farmi, koju su nedavno napravili, sada imaju 16 muznih krava i 15 junadi.

“Mlijeko prodajemo iz naše zadruge Prunus. Kupuje ga mljekara iz Kozarske Dubice. Kada smo počinjali, nismo imali dovoljne količine mlijeka i uspjeli smo dobiti od češke razvojne organizacije junice i kamion za otkup mlijeka, da bi zaposlili bar jednog vozača povratnika.”

Pored toga, ističe, komšije u selu koje imaju po dvije ili tri krave, odnosno nemaju dovoljnu količinu milijeka za otkup, mogu preko njihove zadruge prodavati i tako zarađivati.

U sklopu zadruge otvorili su i sušaru, gdje suše šljive, gljive i srijemuš, a pomažu i stolarima da suše drva i tu prave stolariju. Također, siju 100 dunuma (10 hektara) kukuruza za krave, a planiraju otvoriti i poljoprivrednu apoteku te zaposliti još dva radnika.

“Mislimo uzeti još dva kamiona za našu firmu za prevoz Agrokamex i zaposliti tri radnika povratnika”, kaže Mensur.

Njegova supruga dodaje da u Kamenici ima mnogo mladih, školovanih i ambicioznih ljudi, koji bi također mogli pokrenuti neki posao.

“Nama nije potrebna pomoć, ali ima dosta mladih ljudi kojima treba. Kod nas, recimo, nema nijedan stolar. Treba dati mašine tom mladom čovjeku da razvije posao, da može dobro živjeti”, navode.

‘U gradu ih ne čeka ništa bolje’

Selvir Muminović, 30-godišnji imam u Gornjoj Kamenici, također je jedan od mladih povratnika u selu koji je odlučio pokušati pokrenuti vlastitu proizvodnju.

“Problem mladih koji odlaze sa sela je što ne razmišljaju na način da iskoriste mjesto i vrijeme i da unaprijede posao. Devedeset posto mladih čeka da ih neko zaposli, toga nema, moraju se sami pokrenuti. Svi koji bježe u gradove rade to iz očaja, a ni tamo ih ne čeka ništa bolje nego na selu”, kaže Muminović.

On je stoga, zajedno sa osam mladih ljudi, pokrenuo proizvodnju jagoda, a nada se da bi ove godine trebali imati najbolje prinose i otkup.

“Svi imamo oko 30 godina i krenuli smo u posao pretprošle godine. Pomogao nam je UNDP, pola je platio, pola je ugovoreno po otkupu, odbijat će nam tri godine u berbama, što znači 300 KM [150 eura] godišnje, a ostalo ćemo naplatiti. Oni svake godine daju đubrivo i sredstva za zašititu od insekata i korova.”

Muminović je bio i jedan od mladih koji je učestvovao u projektu “Zadržavanje mladih u ruralnim sredinama kroz edukaciju o zapošljavanju”. Projekt provodi Unija za održivi povratak i integracije u Bosni i Hercegovini, a 82 mlade osobe su kroz njega zaposlene.

Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije, objašnjava kako su u 17 gradova održali edukacije za više od 1.170 mladih od 17 do 32 godine koji žive na selu, gdje su im pomagali da napišu svoje biznis planove.

“Od 2011. godine do danas imamo preko 1.500 mladih u bazi, s kojima komuniciramo svakih sedam dana, prikupljamo informacije kada su u pitanju poslodavci ili neko ko daje grantove za podsticaj u ruralnim područjima, kako bi mladi mogli pokrenuti svoje biznise”, kaže.

Ujedinjeni željom za radom

Dodaje sa su s njima razgovarali o tome kako vide budućnost te su pokušavali pronaći način da opstanu u mjestima povratka.

“Vidjeli smo da tu ima dosta visokoobrazovanih ljudi, nisu to samo mladi sa osam razreda škole, a svi su na birou.”

Dodaje da Unija ne radi samo s mladim povratnicima, nego i raseljenima.

“Recimo, u Bijeljini su se prvi put susreli raseljenji Bošnjaci i Srbi. Tu ima mali antagonizam između povratnika i raseljenih. Bili smo i u Širokom Brijegu, gdje smo mlade pozvali u druge multietničke sredine i bilo im je drago.”

Zukić zaključuje da, bez obzira odlake iz Bosne i Hercegovine dolaze, mlade u povratničkim sredinama ujedinjuje želja za radom.

To je slučaj i sa mladima iz Kamenice, koji dolinu grobnica, kako nazivaju njihove selo, žele pretvoriti u dolinu života.

Al Jazeera