Na našem portalu već smo pisali o mladoj i talentovanoj Aldini Pinjić iz Dubnice, koja sa roditeljima živi u Austriji. Aldina je nedavno objavila svoj prvi roman na njemačkom jeziku – Was nach jetzt?-Šta poslije sad? Roman je privukao veliki interes čitalaca u Austriji, a isti je uvršten u lektiru za 8. razred.

Tema ovog romana je život u svijetu i to deset godina nakon pandemije koronavirusa, a glavni lik se i dalje bori s posljedicama koje su nastale u lockdownu.

Također, Aldina piše i druge priče, a jednu je odlučila podijeliti na akademiji u Beču. Napisala je priču o Bošku i Admiri-Romeu i Juliji iz Sarajeva.

Aldina je nedavno kao gost iznenađenja u diplomatskoj akademiji u Beču čitala ovu priču na njemačkom i tom prilikom predstavila svoj roman. Među gostima su bili Dževad Karahasan, Bogić Bogićević, Ivica Osim, Sirađ Duhan i mnogi drugi.

Priču prenosimo u cjelosti.

Priča Boška i Admire, Romea i Julije iz Sarajeva

18. maj je, 1993-će. 

Godina nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini. 

Sa Boškom sam u bijegu. Želimo naći neko mirnije mjesto. Mjesto na kom ćemo se moći u miru voljeti. 

Boško je pravoslavac, a ja, Admira, muslimanka. 

„Boško, uskoro ćemo biti slobodni! Ležat ćemo na zelenoj travi i ja ću, u tišini, moći slušati otkucaje tvoga srca. Dok te grlim. Dok budemo putovali, snimit ćemo razne fotografije!“

Boško mi se osmijehnuo i zastao na trenutak. 

„Boško, šta to radiš? Moramo nastaviti dalje!“ 

„Smiri se. Samo te želim poljubiti na brzinu. Imamo dovoljno vremena.“ 

Sagnuo se i na moje čelo spustio nježan poljubac. 

Trčali smo i trčali, držeći se za ruke. Zatim smo ugledali most, poznat u Sarajevu kao Vrbanja most. 

„Uspjet ćemo! Još samo da pređemo most“, rekla sam s osmijehom. 

Odjednom se začu pucanj. Jesam li pogođena? Spustila sam pogled. 

Vidjela sam krv, ali nije bila moja. Samo se nadam da nije ni Boškova! 

Kada sam pogledala prema njemu, više se nisam mogla ni pomjeriti. 

Toliko krvi… 

Nažalost, nije bila moja!!! Kao voda, širila se po mostu. 

On je pao na tlo. Moj osmijeh i moje sitne suze, koje su se krile u očima, odjednom su nestali.

Zašto je pogođen? Više bih voljela da sam ja… 

Ali, da li bih to mogla učiniti Bošku, da u ovom svijetu živi sam, bez mene? 

Ponovo začuh pucanj! Ovoga puta, osjetila sam i bol. Cijelo tijelo me zaboljelo, ne samo mjesto gdje sam pogođena. 

Došla sam i ja na red! 

Vjerovatno je i bolje ovako, jer ne bih mogla živjeti sa ovim bolom. I poslije svega, on je moj Boško a ja njegova Admira. 

Ne možemo se više pogledati u oči… Ali, mi se nećemo prestati voljeti. 

Boško je umro za nas dvoje. Umro je za ljubav. A prava ljubav, ona je jača od mržnje. 

Nisam ga mogla iznevjeriti i pobjeći od smrti. Jer, ja vjerujem u ljubav. Ona je zaista jača od mržnje. 

Evo, sada i ja, poput njega, padam na tlo. Zadnjom snagom sam se privukla do njega i zagrlila njegovo hladno, beživotno tijelo. 

Koliko li će ovo potrajati, dok ne izdahnem svoj posljedni dah. 

Sve je tužno, ali… Ja sam u ovom trenutku sretna. Možda je to apsurdno. Ali, u trenu su mi kroz glavu prošli svi lijepi trenuci moga života i shvatila sam da je moj život bio ispunjen.

Zaista, nisam mogla ljepše umrijeti. Oprostila sam se od mame, dobila posljedni poljubac od Boška… Znam, da me iskreno voli. 

Nas dvoje smo, ove metke, koji su nas trebali rastužiti, pretvorili u nešto dobro. U ljubav!

Nas dvoje smo Bosna, koju ništa i niko ne može razdvojiti.

Napomena: Izgovoreno ili precizni osjećaji u tekstu, kao i misli su izmišljeni, navodi autorica”