Na današnji dan 1994. godine u sarajevskom naselju Alipašino Polje igru mališana naglo su prekinule tri granate. Usmrtile su šestero djece, a isto toliko ih je bilo i ranjeno. Fotograf Christoper Morris 28 godina kasnije govori o tom tragičnom danu, koji je na njemu ostavio ogroman trag.

Kraj januara 1994. godine, u Sarajevu vlada zatišje. U naselju Alipašino Polje nekoliko mališana se igra u blizini svojih zgrada. Graju i žamor naglo prekida udar tri agresorske granate, koje su pale tačno na mjesto gdje su se djeca igrala u snijegu.

“Bio sam u blizini i začuo prasak. Glasan prasak. Istrčali smo na ulicu i vidjeli snijeg obojen krvlju. To je bila tačka u kojoj sam se slomio. Sva ranija izvještavanja s ratnih terena me nisu slomila, ali ovo jeste”, prisjeća se Morris. Napravio je nekoliko fotografija i zatim otišao u bolnicu i mrtvačnicu, gdje je saznao kako je šestero djece smrtno stradalo, a isto toliko je teže ranjeno.

Jedna od fotografija nastala na dan masakra (Foto: Enrico Dagnino)

“Dok smo čekali da roditelji dođu u mrtvačnicu i identifikuju djecu, napravio sam nekoliko fotografija. Pravio sam portrete, fotografije koje neće biti objavljene. Na njima se vidjelo da je granata u potpunosti uništila lica dvoje djece. Ja sam ih vidio tek nekoliko mjeseci ranije, a razvio ih je moj urednik. I šokirale su ga. Znao sam da neće biti objavljene. Zašto sam ih onda napravio? Da bih ga šokirao”, emotivno se prisjeća.

Ogorčen je činjenicom da svjetski mediji nisu objavljivali potresne fotografije iz Bosne i Hercegovine. “Te užasne scene su ono što ljudi ne vide”, govori: “Ne znaju šta se dešava dok to ne prožive”.

“Danas imam PTSP. Ono što se dešavalo u ratu… To nisu bila obična ubistva. To nije bio samo “metak u vratu”. Bili su to horor i sakaćenje. A svijet je pustio da to potraje gotovo pet godina. Čak i UN – stajali su sa strane držeći ruke iza leđa. Ne pričam o ovome često. Ljudi koje sam fotografisao su većinom mrtvi. Teško mi je, priča o tome mi ponovo donosi bol. Kod sebe imam vjerovatno 40-50 fotografija mrtve djece. Čuti krike oca i majke stradale djece… Za mene je to bila kap koja je prelila čašu. Nakon tog događaja sam napustio Sarajevo. Trebalo mi je više od 25 godina da o tome progovorim”, govori Morris susprežući suze.

Na koncu emotivno ističe: “Vjerujte mi, da moja kćerka ispliva na nekoj od plaža jer je pokušala izbjeći iz užasa u Siriji… Fotografisao bih to i podijelio sa cijelim svijetom. Sa cijelim svijetom”.

Neke od fotografija objavljene su u velikim svjetskim medijima (Foto: Sniper Alley)

Podsjetimo, na Alipašinom Polju su 22. januara 1994. godine ubijeni: Indira Brković (12 godina), Jasmina Brković (pet godina), Mirza Dedović (osam godina), Danijel Jurenić (11 godina), Nermin Rizvanović (13 godina) i Admir Subašić (osam godina).

Roditelji ubijene djece su se i danas, kao i svakog prethodnog 22. januara od 1994. godine, okupili na mjestu stradanja i ispod spomenika podignutog mališanima ostavili cvijeće te s prisutnima podijelili nekoliko riječi. Bol ne prolazi, nedostajanje ne prestaje, a učinjena nepravda godinama predstavlja sve veći teret njihovim srcima. No ipak opstaju, obilaze svoje mališane i svake godine podsjećaju sugrađane da ovu tragediju i gubitak nevine djece ne smijemo zaboraviti.

klix.ba