Kada se u Bosni i Hercegovini govori o vjeronauci ili općenito o vjeri, posebice o islamu, ima onih koji običavaju kazati: „Vjera je privatna stvar, to svako treba da zadrži za sebe, među svoja četiri zida.“ Da njihov iskaz nije, niti može biti tačan, najbolje nam govori prisustnost Bajrama u narodnim izrekama i narodnom govoru Bošnjaka. Kada se samo dio tih izreka pobroji, vidi se da se vjera kod muslimana ispreliće kroz cijeli njegov život, u svim oblastima življenja i djelovanja. Također, Bajram je čest motiv i u pjesmama, često je opjevan, ali ovoga puta nećemo o tome, već ćemo se samo zadržati na narodnim izrekama i narodnom govoru.
„Nije svaki dan Bajram.“ Ova izreka se možda i najčešće čuje mešu Bošnjacima, ali uvriježena je i ustalila se i u govoru nemuslimana. Njome se hoće kazati da čovjek ne može svaki dan biti srećan, veseo, da mu ne može svaki dan sve biti potaman. Zapravo, ova izreka govori i o tome koliku sreću Bajram predstavlja u životu muslimana.

„Nije lijepo ženiti se između dva Bajrama.“ Iako se i ova izreka često čuje među Bošnjacima, ona nema svoje utemeljenje u islamskoj tradiciji i u životu muslimana. Ovdje se radi o sujevjeruju. Uostalom, svaki dan je između dva Bajrama.

“Ko je dužan i na Bajram – tužan!” Dug je svakom muslimanu golema briga, golem teret, od kojeg, kako ova izreka kazuje, ni na Bajram nije rahat.

“Onome ko je dužan najprije Bajram dođe.” I ova izreka govori o dugu, o potrebi vraćanju duga kao i prethodna. Obično čovjek dug nastoji da vrati prije Bajrama pa mu zato dani brzo prolaze.

„Kurban se na Bajram ne tovi.” Ova izreka govori o poslu u nevakat, kad se već zakasnilo.

„Dok se Bajro obuče i Bajram se provuče.” Lijepa izreka kojom se opisuje lijen čovjek, koji sve radi sa zakašnjenjem, u posljednji čas.

‎”Budali je svaki dan Bajram.” Ova izreka kazuje o čovjeku koji je bezrazložno uvijek veseo, ni o čemu ne brine, ne vodi računa.

„Top puče, Bajram prođe.“ Izreka kojom se označava kraj, završetak nekog posla.

„Ni bajrami nisu što su bili.“ Ovom izrekom se želi ukazati na stalne promjene u društvu, o promjeni ambijentalnosti, uslova i načina života.

„Svugdje svašta i na Bajram graha.“ Na ovaj način se opisuje mjesto na kojem se može svašta naći ili kupiti u svako vrijeme. Naime, za Bajram su uvijek sofre bile obilnije, jelo se najviše mesa, naročito za vrijeme Kurbanskog bajrama, tako da grahu i nije bilo mjesto za bajramskom sofrom. A, eto, na nekim mjestima, kako kaže ova izreka, se može naći „i na Bajram graha.“

U govoru Bošnjaka brojne su sintagme ili drugi jednočlani izrazi koji u korijenu imaju riječ Bajram.

Bajramluk: Poklon koji se daruje za vrijeme Bajrama.

Bajramska hedija: Bajramski poklon.

Bajram-banka: Nočići koji se djeci darivaju u vrijeme Bajrama.

Bajramska sofra: Bajramski ručak, obilnija sofra, koja je nezamisliva bez baklave.

Bajramsko odijelo: najljepše ili novo odijelo koji musliman oblači za Bajram.

Nažalost, u novije vrijeme prisutna je sveopća komercijalizacija i vulgarizacija svega pa i vjerskog praznika Bajrama. To se najočitije sagledava kroz ružne izraze “bajramsko posijelo“, „bajramski dernek“, „bajram-party“. Riječ je o zloupotrebi vjerskog termina u svrhu privlačenja mušterija i gostiju u restorane, kafane ili neka druga mjesta gdje se na nepriličan način obilježava Bajram, pa i uz upotrebu alkohola i nastupe golišavih pjevačica. Organizatoru ovakvih skupova najmanje je stalo do Bajrama kao vjerskog blagdana, već ga jedino interesuje profit.

Sve nevedene izreke imaju za cilj ukazati ukorijenost Bajrama, a samim tim i islama, u životu muslimana. Često se motiv Bajrama može naći u književnim djelima naših najpoznatijih književnika, dok se s druge strane motiv obilježavanja Nove godine i lik Djeda Mraza ne mogu naći niti u jednom djelu Muse Ćazima Ćatića; Safvet-bega Bašagića, Ahmeda Muradbegovića, Skendera Kulenovića, Meše Selimovića, Envera Čolakovića, Alije Nametka, Nedžada Ibrišimovića… Uprkos navedenim činjenicama, mnogi bi da Novu godinu Bošnjacima nametnu za njihov glavni praznik, a Bajram i islam bi da ostanu među četiri zida.

Autor: Fahrudin Sinanović