Selo Stolac, udaljeno šezdesetak kilometara od Užica i tridesetak od Višegrada, po mnogo čemu je neobično – sredinom sela prolazi granica između Srbije i Bosne i Hercegovine, a u selu sa obje strane živi tek sedam stanovnika.

S obje strane puta “načičkane” su seoske kuće brvnare. I kuće i svi pomoćni objekti izgrađeni su prije 150 godina od ručno struganih borovih dasaka debljine od tri do osam centimetara ili kako ovdje kažu “trojki” i “osmica”.

“Bilo je tada borova starih i po dvije stotine godina koje smo sjekli ručnim pilama, a onda odvajali srčiku punu smole i rezali je testerama kladarama na kojima su istovremeno radila trojica majstora”, priča starac Mlađen Spasojević za Srnu, čija kuća je najočuvaniji objekat u selu iz koga se još cijedi mirišljiva borova smola.

Struja iz Srbije, telefon iz BiH

“Mukotrpan je to posao bio, a kuća je građena nekoliko godina. Ali kad se napravi, ona je sposobna da odoli stolačkom sjevercu i ilinskim žegama i da u njoj zimi bude toplo, a ljeti hladno“, priča Mlađen.

Na srbijanskoj strani sela Stoca žive samo tri stanovnika. Osim Mlađena Spasojevića tu su i njegovi rođaci Radovan i Leka. Oni su jedine muške glave u selu, jer su ime surpuge davno umrle.

Preko ograde seoskog puta, na teritoriji Bosne i Hercegovine i višegradske općine žive još četiri stanovnika.

“Ovo je čudo od sela. Sa srbijanske strane dobijamo električnu energiju, telefoni su iz Višegrada, a put niotkud! Prema Dobrunu i Višegradu postoji samo jedna neupotrebljiva staza preko sela Bijele”, objašnjava Dragoljub Šimšić.

Drugi način da dođu do civilizacije jeste da pređu granicu u selu i stignu u Kotroman i na graničnom prelazu Vardište uđu u BiH.

Dragoljub je poznat u svom selu zato što je penziju, punih 40 godina, zaradio pješačeći svaki radni dan sa litica Stoca deset kilometara do Dobruna, a onda vozom ili autobusom do Višegrada.

Poslije napornog rada u fabrici Dragoljub se vraćao kući pješice uzbrdo “kao uz nos” do svog vrletnog sela.

Dragoljub pokazuje rukom još dvije naseljene kuće na višegradskoj strani Stoca, gdje same žive starice Mika i Dušanka Šimšić.

Ni divljač im ne da mira

“Pravo je čudo kako su preživjele prošlu zimu. Snijeg je bio dubok i do dva metra, niko im nije mogao od smetova prići danima. Sreća je da su imale hrane, drva i gasa za lampu, jer je i struje bilo nestalo“, kaže Dragoljub.

Dragoljubova supruga Milica žali se da posljednjim stanovnicima Stoca na nadmorskoj visini od 1.100 metara ni divlje životinje ne daju mira.

“Proljetos čuvam ovce na livadi blizu kuće kad se preda mnom stvori medvjed. Sav nakostriješen, raščupan, propne se na zadnje noge, urliknu i onda se `lati` mravinjaka ispred sebe. Noge su mi se odsjeke, glas zaribao”, objašnjava Milica.

Ona se prisjeća da je 1972. godine u Stocu živjelo 98 stanovnika Spasojevića i 110 Šimšića.

“Sve je to iz ovog krša i neimaštine otišlo u Srbiju za poslom i boljim životom, a nekoliko ih je odselilo u Višegrad. Sada ponekad dođu ovdje na odmor i čude se kako je vazduh čist. Najedu se kajmaka i autima `zbrišu` put grada”, priča Milica.

Neki od sedam posljednjih stanovnika Stoca u toku dana nekoliko puta “povrijede” granicu idući za poslom, stokom ili kod komšije na kafu.