Dani nam tako brzo izmiču iz ruku. Nestaju. Kao kada vam pahuljica snijega padne u ruke i u istom trenu nestane na vašem dlanu, tako i ovi naši dani dolaze i odlaze.

Vrijeme je najvrijedniji resurs koji imamo. Svaki dan je poseban, jedinstven i takav se više neće ponoviti. Baš u ovo vrijeme, ove februarske dane čovjek osjeti potrebu da se ušuška u svoje misli i malo počisti ladice svog uma.

Moramo to raditi s vremena na vrijeme, moramo odbaciti ono što nam ne treba kako bismo napravili mjesta za nove stvarčice. Znamo mi svi koliko je bitno održavati higijenu tijela i pridržavamo se toga ali postoji po meni nešto još važnije a to je održavati higijenu uma, srca i duše. To je ono što nas čini jedinstvenim, posebnim.

Ne smijemo dozvoliti da paučina zatrpa našu dušu i srce. Baš danas pored svih obaveza koje jedna žena, supruga, majka ima razmišljam o jednoj velikoj riječi DOBROTA. Razmišljam kako današnje ljude  podstaći na neko lijepo razmišljanje, kako im približiti da mogu postići sve što žele ako ispravno poredaju prioritete, ako budu vjerovali prije svega u Stvoritelja pa onda u sebe, kako da oplemene svoju dušu dobrotom, dobrim djelima. Znate ja nekako učim sebe da ako nam ciljevi budu samo dunjalučka dobra onda ni jedan naš uspjeh neće imati smisla, nikakve naše diplome neće vrijediti.

Ako su nam ciljevi ono što je prolazno, kratkotrajno onda ni uspjeh, tačnije ostvarenje tog cilja neće donijeti onu vječnu radost duši i srcu nego samo nešto što će potrajati do onog trenutka dok nam aplaudiraju. Kad se publika utiša i nestane aplauza mi ostajemo sami, prazni. Moramo naučiti sami sebe da sve što radimo bude protkano dobrotom, ljubavlju, plemenitošću. Ako je naša želja da postanemo doktori onda neka to bude zbog toga da sutra mi budemo ti koji će, Allahovom dozvolom, spasiti nečiji život, koji će pomoći nekom insanu, koji će ljude učiniti sretnim. Neka mi budemo ti kod kojih neće vrijediti poznanstva, novac, i bilo koji drugi vid štele nego samo poštenje i dobrota.

Postavimo sebi za cilj da će nam sutra kada budemo doktori svi pacijenti biti jednako vrijedni bez obzira kako im se očevi zovu, kakvo auto voze, na kakvoj su funkciji, da li im je novčanik pun ili prazan. Neka se u svakoj bolnici iza nas širi miris dobrote. Ako smo ipak odlučili da budemo pravnici, profesori neka nam cilj bude pravda, poštenje. Neka nam svaki klijent, učenik bude podjednako bitan. Učimo svoje učenike, klijente kako da budu dobri ljudi. Pokažimo im svojim primjerom da u ovom materijalističkom svijetu postoje oni koji vrednuju prave osobine. Ne dopustimo sebi da nam neko dođe sa ukrasnom kesicom i kupi našu diplomu, kupi čovjeka u nama. Neka u svakom sudu, kancelariji, školi ostane miris dobrote iza nas.

Dobrota je velika. Biti dobar je veoma lahko u isto vrijeme i teško, posebno u ovom današnjem vremenu. Neka nam prije svakog zvanja za cilj bude prefiks DOBAR/A. Kada odlučimo raditi neki posao unesimo se ljubavlju u njega, radimo ga svim srcem, svaki naš korak u tom poslu neka bude protkan osmijehom, neka u nama odzvanjaju riječi da ćemo sutra Allahovom dozvolom moći pomoći nekome. Dobrota je u malim djelima a ta dobra djela su svuda oko nas. Bitno je samo željeti biti dobar. Mi danas kada sjedemo u taksi i pošteno platimo učinili smo dobro djelo jer taj taksista hrani svoju porodicu tim svojim poslom. Mi smo mu pomogli u tome. Kada uđemo u pekaru ili u trgovinu mi smo učinili dobro djelo pomogli smo ljudima koji tu rade da prehrane svoju porodicu. Dok hodamo ulicom i sklonimo neki papirić sa puta ili grančicu učinili smo dobro djelo, doprinjeli smo čistoći naše okoline.

Ne dopustimo da nas šejtan sputava u tome. Znate, on će došaptavati kako su to sitna djela, kako to ne vrijedi kod Allaha ali ne slušajmo ga. Allah voli djela na kojima se ustraje pa makar bila i mala. Neka nam najveći zadatak bude kada krenemo u školu, na posao, na fakultet, u šetnju, u posjetu nekome, kada ustanemo iz kreveta da iza sebe ostavljamo miris dobrote. Neka u svakom uglu našeg doma bude poneka nevidljiva bočica dobrote kojom ćemo da se naparfemišemo i tako prenosimo taj miris na druge. Činimo dobro svojima u kući, govorimo im tople, lijepe riječi. Sprijateljimo se sa životinjama, nađimo sebi neku macu, cukicu, ptičicu i negdje u nekom uglu ostavimo im svaki dan komadić hljeba. Pozovimo svoje prijatelje, rodbinu upitajmo ih kako su, nazovimo im selam, nema veze ako su oni nas zapostavili, jer svaki naš nijet za dobro približava nas Njemu.

Neka u svakoj fazi našeg života iza nas ostaje taj vječni, predivni trag. Danas sve češće čujemo da biti dobar znači propasti u životu… kako mrzim to naše razmišljanje. Život je satkan od padova i uspona, od osmijeha i suza, tuge i radosti i uvijek se dvije suprotnosti sukobljavaju u nama koja će pobjediti zavisi od nas. Koju budemo više njegovali i hranili ona će i rasti. Ja sam za to da hranimo svako dobro u nama. A vi? Odlučite sami!