To je lice i naličje bosanskohercegovačke političke zbilje, u kojoj se svaki aktivizam tretira rizičnim, dok se nerad uzima kao najpoželjniji oblik “prakse”.

Piše: Enes Ratkušić

Nakon svega što se događalo na javnoj raspravi koju je Vuk Jeremić, koristeći poziciju predsjedavajućeg Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, sazvao u cilju osvjetljavanja uloge međunarodnih kaznenih sudova u ostvarivanju pravde i procesa pomirenja, bez prevelikih ustezanja se može reći da Srbija definitivno predstavlja najproduktivnijeg proizvođača recepata za političke i diplomatske skandale.

Razlog tome nije samo činjenica što su se u jednom takvom ambijentu rezolutno odbili pojaviti predstavnici Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Jordana, Haškog tribunala ili asocijacija poput Human Rights Watcha.

Jasno je da svi oni, koji su javno poručili da se u takvu raspravu ne kane uključiti, za to imaju “svoje razloge”, koje, naravno, ne treba idealizirati niti u svakom pojedinačnom slučaju stavljati u njihove bojazni da će Srbija takvu raspravu iskoristiti za napad i obezvrjeđivanje rada Haškog suda.

Ništa se drugo, nažalost, od Jeremića i predsjednika Srbije Tomislava Nikolića nije ni moglo očekivati.

Nastavak diplomatskih pokušaja

Rasprava “Uloga međunarodnog krivičnog pravosuđa u ostvarivanju pomirenja” je kao skup doživio potpuni fijasko.

Logičan epilog, reklo bi se, s obzirom da je, nakon “Marša na Drinu”, riječ o klasičnom nastavku proizvodnje diplomatskih pokušaja koje u euroatlantskom okruženju doživljavaju ne samo anahronim nego i opasnim po “demokratsko zdravlje”, šablone prema kojima se ne rješavaju problemi savremenog svijeta.

U kontekstu rečenog, naravno, taj svijet koji određuje kriterije, shodno tome i njegove metode, ne treba idealizirati. Dovoljno je, kad je o međunarodnoj pravdi riječ, spomenuti činjenicu da joj i samoj izmiče bilo kakva mogućnost tretiranja američkih ratnih vršljanja, što ne reći i zločina, koje su njihovi marinci počinili u brojnim zemljama, pogotovo u Iraku i Afganistanu.

No, u kontekstu traženja mogućih rješenja, čini se da se srbijanska diplomatija nikako nije u stanju osloboditi uvjerenja o vlastitoj važnosti ne samo u regionalnim nego i svjetskim relacijama.

Vuk Jeremić i Tomislav Nikolić su patološki opsjednuti da su dovoljno snažni cijeli svijet uvjeriti u srpsku nevinost i krivicu ostatka svijeta, koristeći pri tom demokratske običaje UN-a kao svjetske organizacije, koja im takvu priliku shodno vlastitoj misiji na principima ravnopravnosti, nije željela uskratiti.

Slab odgovor iz BiH

Za razliku od demokratskog svijeta, srbijanski prvaci čak ni u instituciji koja u određenom smislu artikulira savjest čovječanstva, nisu uspjeli odoljeti izazovu demonstriranja sile.

Udaljavanje predstavnika žrtava najvećeg masakra nad civilima nakon Drugog svjetskog rata iz zgrade UN-a, najpozvanijih da zaštiti njihova prava, drugačije se ne može objasniti. Osim ako se takvim postupkom htjelo napraviti ugodniji ambijent za nekadašnjeg komandanta UNPROFOR-a u BiH, generala Lewisa MacKenzija, za koje postoje ozbiljne optužbe za zločine, i to ne po pitanju zapovjedne odgovornosti.

Najslabiji odgovor je, nažalost, kad su reagiranja u pitanju, stigao iz Bosne i Hercegovine, kao zemlje koja bi iz pozicije žrtava, pogotovo zločina koje su u najvećoj mjeri počinile srpske snage na njenim prostorima.

To što institucionalnih reagiranja nema, ne predstavlja posebno iznenađenje, s obzirom da konsenzus u BiH ne funkcionira ni po pitanju “matičnih brojeva novorođenčadi”, a kamoli ratnih zločina.

No, kako reagiranja iz političkih krugova u pravilu izostaju, sve završava na istupima pojedinaca, koji se u bosanskohercegovačkoj političkoj realnosti najčešće tretiraju kao nesporazumi.

Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović reagirao je uvrijeđen zbog načina na koji je tretirano prisustvo Munire Subašić, kvalificirajući takav postupak kao atak na dostojanstvo žrtve i ohrabrivanje inspiratora i počinioca zločina, što UN sebi nikako nije smio dozvoliti. Pogotovo zbog vlastite odgovornosti, kad je Srebrenica u pitanju, što je jasno, bez bilo kakvih uvijanja, naveo u svom pismu Ban Ki-moonu, naglašavajući da je upravo misija UN-a Bošnjake u Srebrenici predala u ruke krvnika.

To što su u BiH izostala adekvatna reagiranja nije, međutim, najveći problem. Nije isključeno da će se u političkim krugovima sutra više baviti reis-ulemom zbog njegovog “bavljenja politikom”, nego li vlastitim neradom oličenom u čak i u odsustvu stava o samom skandalu u UN-u, da inicijative i ne spominjemo. Ali to je lice i naličje bosanskohercegovačke političke zbilje, u kojoj se svaki aktivizam tretira rizičnim, dok se nerad uzima kao najpoželjniji oblik “prakse”.

Demokratski odgovor

Srbija je dobila demokratski odgovor svijeta, koji joj po ko zna koji put stavlja do znanja da su u svim varijantama vlastite komunikacije sa svijetom izabrali pogrešan put.

Da je on uistinu takav potvrdio je gotovo istovremeno i general Ratko Mladić, u kojem Srbija još uvijek prepoznaje “junaka”. Dok su se na jednoj strani svijeta Jeremić i Nikolić pripremali uvjeriti svijet o nepravdi koju Hag provodi isključivo prema Srbima, taj general u istom tom sudu, psujući svjedoku “tursku majku” potvrdio je svu patologiju motiva vlastite borbe, u kojoj je najčešće protivnike prepoznavao i u ženama, djeci, starcima…

Slično se, dakako, u Hagu ponašao i prvi čovjek Republike Srpske Milorad Dodik, bahato uvjeren da hvalospjevima o mesijanskoj ulozi Radovana Karadžića puše u jedra brodu kojim kormilari srbijanski dvojac.

Bez obzira na sve, međutim, Srbiji treba pomoći. Iz prostog razloga što stabilnost u regiji uz snove o Velikoj Srbiji naprosto nije moguća. Djelovanje je, dakle, neophodno, jer problema je napretek. Hoće li Komšićevo odlučno “ne” bilo kakvim razgovorima, ili Izetbegovićevo “da”, na svoj način djelovati pozitivno?!

Koliko, opet, Lagumdžijin istup, u kojem je ocijenio da odnos prema predstavniku žrtava Jeremiću ne može služiti na čast, može biti od koristi u popravljanju odnosa između Srbije? Da li je moguće normalno razgovarati sa predsjednikom države koji vlastiti sastanak se Miloradom Dodikom tretira susretom predstavnika dvije “srpske države”?

Sagledavajući svu težinu regionalnog problema daleko najvažnije je šta kani Evropa. Hoće li konačno Brisel krenuti u odlučniju diplomatsku inicijativu, i hoće li nekome poći za rukom da Vuku Jeremiću i Tomislavu Nikoliću stavi do znanja da put kojim  su krenuli nije put „diplomatske genijalnosti“, nego ludosti i političke kratkovidnosti, u ovom trenutku je teško pretpostaviti.

Izvor: Al Jazeera