Posao ne bira mjesto ni vrijeme kada je sagovornik pravi. Kao što je Ivica Osim, predsjednik Komiteta za normalizaciju i, po svemu sudeći prvi predsjednik N/FSBiH. Sa popularnim “Štrausom” našli smo se u Hrasnici, na stadionu Famosa, gdje se sedamdesetih godina igrao ponajbolji fudbal na ovim prostorima.
Osim je gledao mlade nade Vlade Jagodića, novog selektora mlade reprezentacije.

“Ne trebamo se mi šta dogovarati za intervju. Dođi kad hoćeš u Savez! Što se mene tiče možemo i ovdje u kombiju. Možda je bolje da to sada uradimo, jer ne znam kakav mi je raspored za sutra”, kazao je Osim na početku intervjua za “San” i pogledao prema Fuad Keči, svestranom “igraču” u Savezu, koji nije imao zakazanih vožnji do četvrtka.

I tako je ovaj intervju počeo u kombiju dizelašu, u kojem je svoj selektorski mandar započeo Miroslav Blažević, a završio u fordovoj limuzini. Zbog pretjerano niske temperature, motor je zbog grijanja ostao upaljen, a ali je više smetalo miješanje ko zna koliko radi stanica i pjesama, želja i pozdrava po narudžbi. Dok su se Jagodićeve nade zagrijavale, Osim je tražio pogodnu stanicu. Umjesto vijesti i neke ozbiljne muzike Osim se zaustavio na refrenu narodnjačkog hita “Ostariću neću znati, dal ćeš zamnom zaplakati, koja za tobom”…

– Otka(u)d Vi slušate narodnjake – pitali smo…

Ne slušam ja narodnjake, ja slušam i, pravo da ti kažem uživam slušati kako pjeva Haris Džinović. A, i prijatelji smo dobri Haris i ja. Volim ja svaku dobru pjesmu, posebno sevdalinke, kao onu čuvenu pjesmu “Žutu dunje”… Čini mi se da je danas malo kome do pjesme, a to nije dobro…

– Dobro, nije najbolja situacija u zemlji, na političkoj sceni, u sportu…

Sa kim god kreneš u ozbiljan razgovor, šta god počneš, uvjek te dočeka Dejton, priča o Dejtonu, boriš se sa bolesnim sujetama…

– Čini se da prilično lako podnosite ovaj napor, neki bi rekli misiju za definitivno ozdravljenje bh. fudbala. Kako se Vi osjećate u takvoj ulozi?

Mogao sam uživati sa unucima, gledati utakmice sa prijateljima, ali me pogodila suspenzija. I prije nego sam ušao u sve ovo, znao sam da će biti i onih koji će kritikovati, ali podnijet ću sve samo da izađemo iz ove situacije. Ne radim ovo zbog fotelje i privilegija, jer mi to u ovim godinama najmanje treba. Vi znate da nikad nisam želio uzeti nekom mjestu, nisam nikome otežavao, ljudi su radili kako su radili. Kada su me zamolili da se uključim, kada je došla ta nesretna suspenzija, uključio sam se samo iz jednog i jedinog razloga da pomognem, reprezentaciji, Savezu, klubovima… I ovoj djeci.

Tu je zastao i pogledao prema terenu, gdje su “plavci” Višća, Šmigalović, Durak, Zakarić dominirali, pogađali…

“Ova djeca zaslužuju podršku. I vašu i našu. A reprezentacija jeste bitna, ali nije najbitnija. Ima još desetak selekcija. Na kraju, A tima nema bez mlađih igrača”, kazao je Osim.

Kao vrsnom treneru, pardon vrhunskom stručnjaku, nije mu promakla lucidnost Duraka, eksplozivnost Višće, graditeljske sposobnosti novopečenog dinamovca Zakarića, brzina i osjećaj za gol Šmigalovića. Javno nerado hvali, za njihovo dobro dobronamjerno ukazuje.

“Fali više trke, kreativnosti, igre sa bokova… Igrači se ne rađaju niti prave svaki dan. Trebamo tražiti brze igrače sa bokova, jer bez takvih igrača nema moderne igre. Nedostaje nam i pravih majstora kakvi su bili; Sušić, Slišković, Baždarević…”

Prisjetio se bočnih igrača koji su godinama igrali u reprezentaciji…

“”Mali” Musić je imao tu naviku ponavljanja, da tokom utakmice desetak puta šprinta gore dole. Nije to nimalo lako u punom trku. Pogledaj samo koliki je teren, treba trčati i još kontrolisati loptu, a znaš kakvi su kod nas tereni i reakcije publike ako lopta ne ode tamo gdje treba. Salihamidžić je taj tip igrača, ali njegov učinak niti je bio, niti je mogao biti isti u reprezentaciji i Bayernu. U Bayernu je bio dio sistema, a kod nas je raja očekivala da Hasan vodi igru”, kazao je Osim.

Pohvalio je jednog “veterana” u državnoj selekciji, usporedio ga sa nekadašnjim svojim veznjakom.

“Šteta što je Rahimić u godinama, jer svojim navikama, načinom igre može držati sredinu. Kod mene je Katanec bio suveren, držao je pod kontrolom pola terena, od našeg do suparničkog šesnaesterca. Žao mi je Bajramovića što su ga povrede napale. Nedavno sam pričao sa njim, kada je bio na Grbavici. On je bio kreativac, ali i igrač za “prljave” poslove”. Nije sretan što uoči svakog ciklusa kao cilj postavimo drugo mjesto, još je žalosniji što slavimo i “baraž” tretiramo uspjehom”.

“Ne valja ako novinari, navijači, struka, javnost upadaju u tu zamku. Sam plasman u “baraž” sam po sebi ne predstavlja ništa. Doduše, bolje je otići u baraž, nego završiti kao treći ili četvrti, mada je rezon da ti je cilj biti prvi. To ne znači da ne respektuješ protivnika, da stvaraš krivu sliku o sebi, ali kvalifikacije se igraju da ostvariš uspjeh. A uspjeh je plasman na Evropsko ili Svjetsko prvenstvo”.

Podsjetio je na “posljedice” nerealnih ambicija onih koji su vodili savez i reprezentaciju i želja koje su bile u raskoraku sa mogućnostima.

“Eto, prošlo je toliko ciklusa, a nigdje nas nije bilo. Nije tragedija što nismo otišli na veliko takmičenje, ali je grehota da se nije uradio niti jedan kvalitetan teren, da reprezentacija nema svoju bazu, da pola stadiona nema reflektore, a da se promijenilo desetak selektora…”

Kada je Emir Alečković, FIFA-in sudija odsvirao kraj utakmice u Hrasnici, Osim se dotakao ključnog pitanja za bh. fudbal.

“Nisam euforičan, život me naučio da pušem na hladno. Ovi pregovori me nisu umorili. Naprotiv, osjetio sam želju da možemo zajednički nešto napraviti. Ide nabolje, mada ljudima treba objašnjavati. Nisam vidio da je bilo ko protiv. Borimo se protiv raznih sujeta, nes shvatam da je problem ako smo nekog preskočili u prvoj rundi razgovora. Dobro je kada ljudi žele razgovarati, na kraju jedino se dogovorom može riješiti ova situacija. Vjerujem da je svima stalo da budemo u Evropi”, izjavio je Osim.

Osim skoro dvadesetak godina nije bio u Beogradu. I ne vuče ga previše želja, osim posjete rodbini, prijateljima, ali ne smeta mu priznati.

“Partizan je bio i ostao gospodski klub. Kada je bilo najteže, brinuli su se za brojne fudbalere iz BiH. Jedno vrijeme je bilo nekoliko igrača Želje na treninzima Partizana. Meni su, u za mene najtežim godinama nudili višegodišnji ugovor, pa čak i kuću na Dedinju. U ono vrijeme, a vidim i sad je to nešto veliko imati kuću na Dedinju. Međutim, ja nisam mogao ostati. Zovu me stalno, čujem se sa Ćurkovićem, Bjekovićem, Zečevićem… Nisam ja poput pjevača koji kažu: Neću nikad u Beograd… Otići ću do Beograda, ali ne znam tačno kad. Sad mi je ovo ovdje najvažnije, da nam ukinu suspenziju, ima vremena za Beograd”.

Čelnici UEFA i FIFA Mišel Platini i Sepp Blater, stari su Osimovi prijatelji. Nema sumnje da je izbor Osima u Komitet bio dobar signal Blateru i Platiniju, da popuste… Osim nam je ispričao jedan detalj, a za koji nije znao dok je bio u bolnici u Japanu.

“Kada me ono strefilo, u japanski fudbalski savez je dolazilo na stotine telegrama, oko bolnice je bilo raznog svijeta. Tek kada sam se oporavio, a dok sam bio u komi, u bolnicu su došli Blater i Platini. Željeli su doći u moju sobu, ali nisu mogli, jer sam bio u teškom stanju. Zadržali su se samo u razgovoru sa mojim doktorima. Kada sam se oporavio, kada su mi rekli za njihovu posjetu, to me malo onako “diglo”. Nije ti svejedno kada znaš da su pored tolikih obaveza našli vremena da me obiđu”, prisjetio se Osim.

“Čuo sam i ja razne priče, te zašto je išao Dodiku na noge, pa zar će nas Dodik spasiti i slično… Iskreno, nije mi ugodno kada to čujem. I moja kćerka Irma mi je nakon nekih izjava pojedinaca kojima se očito ne sviđa ovo što radimo ili ne razumiju, kazala: Što će ti ovo, da li je vrijedno tvog zdravlja? Ja mislim da je svaki pokušaj pronalaska rješenja vrijedan. Otišao bih svakom na noge ko će pomoći da se ukine suspenzija. Dodik je pokazao veliko razumjevanje i poznavanje situacije. Džaba ti je sve, ali bez politike i političara ne možeš ništa. I sada ću pokucati na svaka vrata ako je to izlaz, ako nas to vodi nečem boljem”, odlučan je Osim.

SAN