Italijan Giovanni Zanchini ni slutio nije da će dovozeći humanitarnu pomoć u Visoko tokom agresije na BiH upoznati ženu svog života i zauvijek se vezati za ovaj grad i ovu zemlju.

Zanchini je tokom rata na našim područjima nekoliko puta dovlačio humanitarnu pomoć u Visoko, često rizikujući i svoj život.

Zahvaljujući saradnji sa stanovnicima ovog grada odlučio je da pomogne u prikupljanju i dostavljanju pomoći u konvojima koja je dijeljena u Visokom i okolini.

– Od maja 1992. sa humanitarnom organizacijom iz Bologne donosili smo pomoć za oko 900 bosanskih izbjeglica koji su se tada nalazili u Ribnici u Sloveniji. Svake smo sedmice dolazili u kolonama kamiona te im dovozili hranu i sve drugo neophodno za život. Jedne prilike sreo sam dječaka iz Visokog koji me uvjerio da krenem na prvo putovanje u ovaj grad kako bih vidio kakva je situacija. Ideja je bila donijeti što više pomoći direktno na mjesta koja su pogođena ratom. Na prvo putovanje otputovao sam u decembru 1992. godine, a bilo je posebno, dugo i avanturistički. Čak i uz informacije koje su mi dale bosanske izbjeglice koje su stigle u Italiju i Sloveniju prethodnih mjeseci, situacija na terenu mi se činila mnogo tragičnijom. Ipak, bilo je i lijepih stvari, pa me tako najljepše uspomene vežu za one dječake koje sam upoznao u rovovima u odbrani Visokog, ali i za sve one koji su na razne načine dali sve od sebe da vode tadašnju bolnicu ili druge općinske institucije – govori Zanchini, piše visoko.co.ba.

Kazao je da je očekivao kako nijedan njegov dolazak i putovanje neće proći po planu, a s obzirom na tadašnje stanje, ali da nije odustajao da pomoć dopremi do onih kojima je bila potrebna, naročito u prvim mjesecima 1993. godine.

– Prilikom jednog od tih dolazaka sav teret sa naših kamiona morali smo prebaciti na bosanske kamione koji su vozili za Visoko zbog poteškoća koje smo imali u Hrvatskoj. Novinar i ja smo nastavili automobilom, ali putovanje je trajalo nekoliko dana zbog porušenih cesta i prekinutih saobraćajnica, zatim vojnih kontrola kao i borbi koje su spriječile put. Po dolasku u Visoko ugostila nas je porodica Ćosović i s njima smo mogli posjetiti razna mjesta i upoznati se sa situacijom. Kasnije sam se te 1993. godine vraćao još dva puta sa novim paketima pomoći – dodaje italijanski humanitarac, te nastavlja:

– Živjeti rat, čak i nekoliko dana, kako su ga živjeli stanovnici, zatim biti u kontaktu sa mladim ljudima punim entuzijazma u želji da brane svoj dom, svoju zemlju, svoj identitet, promijenilo je i mene. U jednom od tih rovova upoznao sam Mirzetu Kadrić koja će mi kasnije postati supruga i stoga se može reći da je to bila sudbina.

Kaže da je na tom njegovom putu ka BiH bilo važnije imati šteku cigara nego dokumente.

– Tom prilikom nisam razmišljao da vodim Mirzetu sa sobom jer je bilo previše opasno. Tek naredne godine odveo sam je iz Visokog, a sa mnom je bio i moj otac – priča Giovanni.

Veza sa ovim bh. gradom i danas živi, posebno sa naseljem Upovac odakle je Mirzeta porijeklom, a Zanchini također ima samo riječi hvale, kako za Visočane, tako i za napredak ovog grada.

– Skoro svake godine se sa svojom životnom saputnicom vraćam u posjetu rodbini u prekrasni Upovac kod Visokog, gdje ćemo se, nadam se, uskoro i preseliti i živjeti ili barem boraviti veći broj mjeseci u godini – poručio je čovjek kojeg je rat povezao neraskidivom vezom sa gradom u centralnoj Bosni.