Jednom je Persijom vladao kralj koji je na prstenu sa pečatom ugravirao princip neobičan i mudar, i kad god bi ga pogledao dobio bi savjet na prvi pogled, podesan za svaku situaciju i slučaj; te svečane riječi glasile su: ” I TO ĆE PROĆI.”

Karavani kamila kroz pustinju donosili su mu drago kamenje iz Samarkanda; Flote galija preko mora donosile su mu jednako vrijedne bisere, ali malu je važnost pridavao tome, blagu rudnika ili glavnici; “Šta je bogatstvo?”, rekao bi kralj, ” kad I TO ĆE PROĆI.”

Sred zadovoljstava sveg dvora, kada su dlanovi svih gostiju, na vrhuncu njihove zabave, gorjeli od aplaudiranja njegovim šalama, okružen smokvama i vinom, reče kralj: ” O, prijatelji moji, zadovoljstvo dolazi, ali se ne zadržava, I TO ĆE PROĆI.”

Ženi, najlepšoj ikada viđenoj, nevjesti koju je krunisao za kraljicu, i koja je u postelji šaputala njegovoj duši, on reče: ” Iako nijedan vladar nikada nije privio ljepše grudi na grudi svoje, smrtno tijelo je samo prah! I TO ĆE PROĆI.”

Boreći se u strašnom boju, kad koplje mu jednom probi štit, vojnici su ga uz glasan lelek krvarećeg nosili u pozadinu, a on uzviknu: ” Teško je trpjeti bol; ali sa strpljenjem, dan po dan, I TO ĆE PROĆI.”

Uzdižući se nad gradskim trgom, četrdeset lakata biješe visok kip, a prerušeni kralj krišom posmatraše svoje ime u podnožju kipa. I razmišljaše: ” Šta je slava? Slava je samo lagano truljenje! I TO ĆE PROĆI.”

Pogođen paralizom, bolan i star, čekajući pred kapijom od zlata, sa poslednjim izdahom on reče: ” Život je savršen, ali šta je Smrt?”. Kao odgovor kralju tada na njegov prsten pade sunčev zrak, pokazujući riječi I TO ĆE PROĆI.