“Mi smo u selu imali jednog hodžu Alju. Niko u selu nije imao sat, znači nije se znalo kad se ustaje na sehur. On kroz selo prođe sa fenjerom učeći salavate, onda ga svi čuju. Prođe kroz svaki zaseok, sve probudi. Mi onda ustajemo, ne možes biti ravnodušan na sve to. Tako je bilo ujutro. Navečer, eh to nikada ne mogu zaboraviti. Bio je njegov dud. Aljo na taj dud prisloni merdevine. Mi svi gledamo kad on počne da se penje. Izađemo napolje, i kad vidimo povičemo eno ga penje se. On se penje na dud, uči ezan što znači da se možemo mrisiti odnosno da je iftar” počinje svoju priču o ramazanskim običajima nekada sedamdesetogodišnji Hasan Paloš.

” Ti Muminovići imaju svoju tradiciju, moram da ih pohvalim, učenja ezana na tom drvetu. Prije Alje učio je Osmo, pa kasnije Aljin sin Osma. Oni su tako uvijek praktikovali da sa tog duda uče ezan i oglašavaju vrijeme iftara.” dodaje Paloš

Hasan je nastavnik u penziji koji je nedavno napisao i svoj prvi roman “Hronika Starog Luga”. Mubarek mjesec ramazana kod Paloša budi posebne osjećaje i uspomene. Sjećanje na teravije također je nešto što zauvijek ostane u srcima djece koja su bila redovna na ovom namazu. Hasan ističe da su džamije na teravih namazu u doba njegovog djetinjstva bile pune, skoro da niko nije ostao kod kuće. Ramazanska sofra iz djetinjstva našeg sagovornika također se razlikuje od one danas. U sjećanju mu je kaže ostala krompiruša sa paprikama, a to jelo je kasnije i kao nastavnik prepručivao učenicima i roditeljima svojih učenika. Kao desert često se koristio pekmez razmućen sa vodom te u to zadrobljena proha.

Svoja sjećanja Hasan Paloš podijelio je sa nama u ramazanskom programu NEON Televizije.