Predrasude spadaju u najčešći oblik društvenog ponašanja. Svi imamo predrasude o nečemu, nekome, što naravno nije uredu. Ako kupujemo odjeću gledamo njen izgled a ne kvalitet. To isto se dešava i u društvu. “Život je borba, od rođenja do groba”. Kroz život susrećemo osobe različite naravi, karaktera, temperamenta, ponašanja, izgleda… Takve osobe su sastavni dio našeg života, s kojima se poprilično borimo kroz život. Osobe s kojima je život stvarnost i mašta, dobro i zlo, poraz ili pobjeda, iskustvo i lekcija. Bez obzira što je davno rečeno da je čovjek čovjeku vuk i zlo vođeno nagonima, ipak, čovjek je društveno biće. Potrebna mu je zajednica. A svako biće prolazi kroz tri faze u životu za koje odavno znamo: rađa se, živi i umire. Uz to ima svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Svi očekujemo da nam se neko obraća ljubazno, s osmijehom i poštovanjem. Ali nismo svi svjesni onoga trenutka kada i kako se obraćamo drugima. Govor može biti često izvor nesporazuma. Ako može biti izvor nesporazuma, može biti i rješenje nesporazuma. Budemo li se ophodili prema nekome blaga i ponizna srca, ljepše ćemo se sami osjećati, pa možda nekome i popraviti dan. Shvatit ćemo kako nije samo nama najteže, i kako nismo samo mi u najtežoj životnoj situaciji. Svako od nas vodi svoju neku borbu i bori se sa ko zna kakvim preprekama u životu. Treba tražiti više od života. Borba je iluzija protiv iluzije, uvjerenje protiv uvjerenja. Bože, koliko predrasuda ima danas… O bilo kome, o bilo čemu. Bez obzira ako se neko prema nekome ophodi lijepo, s poštovanjem, s ciljem da se ta osoba osjeća pitomo i velikodušno, takvi se odbacuju najčešće zbog fizičkog izgleda, materijalnih stvari, nekih sitnica koje se slučajno nađu “na putu”. To je bolesno (a imam pravo na svoje mišljenje, bar dok i to ne oduzmu). Nisam bezgrešna, dešava mi se da se iznenadim nekim glupim ispadima ili se loše “ponesem” prema nekome, ali u stanju sam da se izvinim. Pa nemamo mi pravo da sudimo drugima. Oči samo vide površinski. Glavom se razmišlja a srce je tu da se sluša. Jedino srce može prepoznati onu pravu, iskrenu ljepotu osobe. Srcem razumijemo druge, opraštamo i prihvatamo ono što mislimo da trebamo. Radimo mi to, samo nismo svjesni ili jednostavno nećemo da prihvatimo da srce odlučuje većinu stvari, a ne glava. To se dešava najčešće kada dođu neki prijelomni momenti u životu, kada nemamo vremena za razmišljanje. A ipak, nakon toga se ne kajemo. “Mali princ” je knjiga koja nas uči da maštamo, odrastamo, uči nas ljubavi i iskrenom prijateljstvu (bar mene je naučila), čita se s uživanjem, s posvećenošću, pažnjom. Ta knjiga govori više od nje same. Teško je nama da budemo jednostavni. A jednostavnost, prirodnost i iskrenost je uvijek dobrodošla, uvijek je najljepša. Oči nas često prevare. Ne vidimo u običnim stvarima dragocjenost, veličinu. Donose se odluke ne gledajući suštinu. Tek, onako, površinski. Da bar možemo biti svi kao djeca – uvijek vesela, nasmijana, uvijek oprostiti a nakon svađe pomiriti se i ponovo zajedno igrati. Životu se učimo sami. Moji roditelji mi mogu dati savjet i da ga prihvatim, ali ne mogu imati moj život jer imaju svoj. Nekad su i njima savjeti potrebni i oni odlučuju kako život olakšati i uljepšati. Za mene je život kao tkanina koju pletemo sami, birajući boju klupka vune i veličinu igala. Igle bih smatrala društvom, zavisi kako upravljam (hoću li se ubosti ili ih upotrijebiti kako bih isplela tkaninu). Jer, bez igala nema tkanine. Klupko najljepše vune bih smatrala svoje roditelje (opet, da nije vune, ne bi bilo tkanine; Da nije roditelja, ne bi bilo mene). U konačnici, koliko ispletem i koliko se potrudim, koliko se borim i koliko sam uporna ovisi od mene same. A s druge strane, transparentno rečeno, ta tkanina nije obična krpa, u nju se uloži mnogo više od materijalnih stvari. Opet dolazim na to da je suština očima nevidljiva. Sve ima početak i kraj. Ljepše je pamtiti sve kao dobro a ne loše. Obično je potrebno promijeniti način na koji se ophodite prema nekome. Danas se sve okreće prema tome da čovjek može sve obaviti sam. A treba mu u svakom momentu ljubav, vjera, pravda i podrška. Naravno, ne možete ovo kupiti ni u jednom tržnom centru niti otići pogledati da li vam odgovara. A sve to nam je itekako potrebno. “Ljudi više nemaju vremena da bilo šta upoznaju. Oni kod trgovca kupuju sasvim gotove stvari. A kako nema trgovaca koji prodaju prijatelje, ljudi više nemaju prijatelja” (Antoan de Sent – Egziperi, Mali princ). Rekoše mi “Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta”. Je li tačno da je svaki kraj novi početak ? Budućnost će svakako postati sadašnjost. Dan po dan odmiče, godina za godinom. Mali smo mi da bismo se mjerili sa vječnošću. Riječi imaju ogromnu moć, one ostaju iza nas. One su najmoćnija droga čovječanstva. S pažnjom ih izgovarajte, birajte, s malom dozom straha, znaju koštati. Vječne su! Mir je stanje uma, um je ništa bez srca, a srce određuje, naređuje i odgovara.
“Oko za oko” samo će dovesti do toga da cijeli svijet postane slijep. Ako je jedna osoba povrijedila nekoga neka osjeća tu istu bol. A ako ta osoba donosi radost drugome, neka osjeća tu istu radost. Samo je srce, ionako osjeti ! Život je kratak, brz i pun okolnosti. I naravno, jedan, nema reprizu ili drugu šans