Postoji to neko vrijeme koje nam je dato da odživimo čudo zvano život i kada to vrijeme istekne niko ga ni na kakav način ne može produžiti.

Ljudi su i prije i poslije nas probali život i otišli tamo odakle se niko nije vratio. Taj svijet iza zavjese je nešto što stotinama godina golica ljudsku maštu i o njemu ništa, osim pretpostavki ne znamo. Trudimo se biti što bolji i to je to.

No nije to ono čemu nas put vodi.

Život mudro, a počesto i podmuklo krade vrijeme koje nam je dato, troši ga u ništa, u prazne dane, u čekanja boljeg sutra u beskonačno mnogo jednačina sa obaveznim nepoznatim. Dani se redaju, teku godine.

Ne mislimo baš mnogo o tome, jer ne znamo i ne možemo drugačije. Tako je kako je, i rijeka teče pa je tako i sa životima.

Slično je kada imamo dosta novaca; mnogima od nas će to ići poteško, no pokušajmo zamisliti da imamo na računu stotinjek hiljada eura. Izgleda velika suma nama običnim smrtnicima kojima je i desetka značajna. E sad, na tu golemu sumu desetka ne znači puno; i tako to ide: deset ovdje-dvadeset tamo, malo po malo i velika gomila se potroši. Istopi se to.

I sa životom je slično, dan po dan, mjesec po mjesec i oteče život.

Nemamo vremena, sve nam je bitnije od nas i naših sitnih planova, treba ovo danas a ono sutra, fali dan i sedmici da sve privedeš kraju.

Tako je prošlo vrijeme u našem nastojanju da se dohvatimo puta i krenemo prema Žepi. Tek kada smo, nakon silnih prepreka i nedostatka vremena uspijeli da sve utanačimo, počne kiša; a kiša ko kiša kad krene ne zna da stane. Ode još desetak dana.

Onda se ponovo javi Omer. – Hoćemo li sutra?

– Kako ću, imam obaveza, moram ovo, moram ono…

– Stići ćeš…

– Misliš…

Nije me bilo teško nagovoriti, možda zbog toga što je zima bila duga, a ta Žepa poodavno na dnevnom redu da odemo i nadišemo se have.

Majski ponedjeljak, ako bude i kiše nećemo se istopiti.

Eto nas, pa šta bude…

U Žepu se ne dolazi slučajno, niti se može vratiti nekim drugim, bržim ili lakšim putem.

U ovo doba godine sve se zeleni. Primjetno je bavljenje ovčarstvom kod ono malo ljudi koje nije imalo druge no da se vrati. I još nešto je i te kako upečatljivo. Žepa je mrtva, potpuno i čini se nepovratno. Sve odavde je otišlo za nekim boljim životom.

Obišli Most koji se još dobro drži mada je podobro napukao na desnom luku, namjeravali obići i stari grad Vratar koji dominira na brdu visoko iznad mosta, ali smo od te ideje za sad odustali jer nas je spriječila kiša i loš put do starog grada, svratili do ribogojilišta i do Drine na ribu. Put uzak, nepregledan i kada dođete dotle dalje, izuzev preko Drine i nema.

Nazad istom džadom.

Odvojili dan i otišli Omer, Miroslav i moja malenkost. Da bi ispisali sitnu bilješku o Žepi u pomoć nismo zvali Wikipediju, jer bi ispalo da prepisujemo jedne te iste informacije a to nam nije cilj; ništa ne može demantovati činjenicu da je Žepa napuštena i zaboravljena, da u njoj život jedva kuca.

Podaleko, ali stotinjak kilometara i nije bog zna šta da je put putem, no ni put nije loš, tako da, ako Vam padne na pamet Žepa ili neka druga bosanska mahala, sve što treba je pronaći vrijeme u onom vrtoglavom ritmu koji nam neda da glave dignemo.

A neki tanki pjesmuljak se prišunjao dok smo oko mosta obigravali:

Na Žepi

Nad ćuprijom stražari grad Vratar

Prijeko prijeđe rijetko ko

Od Vratara ni sjena ostala nije

***

Pod lukom huči voda

Rijeke Žepe

Vrišti, zavija, u pomoć zove

Raspuklo kamenje

Ne očekuje ništa

***

Po mostu ječe koraci

Svih što su kamen gazili

Iz muke ili radoznalosti

***

Zbog čega je podobro raspukao

Ako zbog duga vijeka nije

Koga god ovdje da ostave

Prepući će dosta brže

Od jeke rijeke

I tišine ptica

Mehmed Đedović