„Oslobođenje”, novina sa trenutno najdužom tradicijom izlaženja, u ime svojih vlasnika, novinara, redovnih i povremenih kolumnista i saradnika, ideoloških prijatelja i simpatizera, a pretpostaviti je i čitalaca, čestitalo je Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini, članovima Islamske zajednice i muslimanima Novu 1433. hidžretsku godinu.

Čestitka je javno objavljena 25. novembra 2011. godine, na Dan državnosti, u mubarek dan petak, čak na pet novinskih stranica, uključujući naslovnu (zamislite koji je to marketinški i ekonomski izdatak), valjda kao pokazatelj važnosti čestitke (onoga koji čestita, kome se čestita i što se čestita).

Također „Oslobođenje” se potrudilo da i ovaj put bude izvorno, originalno, i po sadržaju i po formi. Nije htjelo da to bude obična čestitka, čisti svečarski formalizam, nego je javnosti pokazalo svoju izvornost tako što je čestitku poslalo u novoj čestitarskoj formi, prikladnoj Islamskoj zajednici, njenim članovima i muslimanima, dakle u formi karikature. Doduše, „Oslobođenju” nije strana karikatura, kada se radi o Islamskoj zajednici, ono postaje po tome prepoznatljivo. Dovoljno se prisjetiti da je ova novina objavila blasfemične karikature o Božijoj objavi Kur'anu (mora se kazati, šta je IZ u odnosu na svetost Božije Riječi?). Svečana novogodišnja karikatura, odnosno čestitka, sastoji se od nekoliko segmenata: tri ilustracija od kojih svaka nosi spektar zasebnih, ali formom i krajnjim ciljem jedinstvenih, poruka.

Pošto se kaže za dobru ilustraciju, odnosno sliku, a ove novogodišnje darovane IZ su više nego uspjele, da vrijedi hiljadu riječi ili govori više od hiljadu riječi. Dakle samo jedna slika toliko govori. Ovdje se radi o tri ilustracije koje, kada se sabere ta vrijednost, govore više od tri hiljade riječi, od toga je jedna tri puta ponovljena (poruka koja se šalje je važna i treba je ponoviti). Prema tome, te tri ilustracije govore više nego deset stranica teksta, da se ne dodaju one ponovljene.

Šta poručuje „Oslobođenje”?
Obzirom da je forma karikature fluidna, dozvoljava mnoštvo (iš)čita(va)nja, a nikada se do kraja ne iščita, ono što se u čestitci Oslobođenja može (na prvu i drugu) uspjeti pročitati, kaže se Islamskoj zajednici, njenim članovima i muslimanima sljedeće:

Džamija je leglo terorizma, nasilja i mržnje. U njoj se okupljaju, u njoj se nadahnjuju, a zatim iz nje izlaze militanti, teroristi s oružjem u rukama. Dakle, džamija je skladište oružja, municije i eksploziva. Kada oni koji dođu u džamiju, a to su uglavnom muslimani, izađu iz džamije oni uzimaju puške, eksplozive, samoubilačke pojaseve i raspoređeni u strijelce kreću u akciju na sve strane. Iza njih, kao njihova podrška, stoji reisu-l-ulema, nasmiješen, u bosanskoj ahmediji i džubetu. Iza njega proviruje saudijski kralj. On je, za kraljeve, neuobičajeno veseo i nasmiješen. Valjda sretan i ponosan na ove teroriste muslimane koji se obučavaju u džamijama. Teroristi su muslimani, a šta drugo mogu biti kada ih tome u džamijama uče njihovi vjerski lideri.

Simptomatične su moguće asocijacije konteksta pojavljivanja čestitke (događaja hidžre) i zaštitnika dvaju harema u Meki i Medini. Muslimani su napustili Meku i prešli u Medinu (učinili hidžru) iz poznatih razloga i po Božijoj volji. „Oslobođenje” u ovoj karikaturi, stavljajući lik zaštitnika dvaju Časnih Harema (saudijskog kralja), šalje poruku o naoružanim muslimanima koji su izašli iz džamije i kreću u akcije sa eksplozivom. Je li hidžra kretanje u terorističku akciju? Jer islamski izvori jedan od smislova hidžre navode kao kretanje, pokret, preobražaj, transformacija.

Opravdano se može zaključiti da je ovo (ova karikatura) ključna poruka čestitke „Oslobođenja” Islamskoj zajednici, njenim članovima i muslimanima povodom mubarek događaja Hidžre. Ova poruka se ponavlja čak tri puta: na naslovnoj stranici novine (manjeg je formata), na naslovnoj stranici sedmičnog magazina „Pogledi” na cijeloj stranici (glavna poruka stranice), i treći put unutar pratećeg teksta na skoro polovini stranice (dakle, u svim veličinama se može izabrati). Odgovorni u „Oslobođenju” se, izgleda, rukovode oprobanom maksimom da je ponavljanje majka znanja, te zato tri puta ponavljaju ovu karikaturu u različitim veličinama da javnost dobro upamti poruku. Jer naša javnost ozbiljnost te ključne poruke nije još uvijek dobro razumjela i shvatila. Srpska ekstremistička mašinerija u pripremi agresije i genocida nad Bošnjacima je takoder ponavljala kako su džamije opasna mjesta, a beogradski mediji su ponavljali kako je ezan poziv na rat, poziv mržnje. Također su posljednjih godina opasnost od muslimana shvatili i mnogi Evropljani. U Švicarskoj je čak narod izašao na referendum da zabrani gradnju munara, jer su one opasne i ne pripadaju ovom podneblju, strano su tijelo. U Livnu potpisuju peticiju protiv obnove u ratu srušene džamije. Strah Livnjaka od džamije. Nisu rijetke ni druge izjave sijanja straha od džamija i optužbe da su džamije regrutni centri terorista. Srpski, hrvatski i bošnjački dužnosnici očito nisu dovoljno svjesni te opasnosti pa ih „Oslobođenje” podsjeća da su džamije regrutna mjesta terorista, mjesta indoktrinacije, potpirivanja mržnje i nasilja. Sljedstveno toj činjenici i spoznaji, po automatizmu nužna je odlučnu akciju uklanjanja takvih centara mržnje. Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Biljana Plavšić su na vrijeme to shvatili i poduzeli su vrlo učinkovite korake. Minirali su preko 600 džamija, tih centara mržnje i očistili zemlju od permanentne opasnosti. I umjesto odlikovanja sada im sude, mogli bi neki cinično konstatirati!? Doduše, Biljana Plavšić je dala i teorijsko objašnjenje o pogrešnom genetskom kodu muslimana koji se stalno transformira, mutira, postaje sve gori i gori. I tako zahvaljujući svojoj genetici, i otkriću Biljane Plavšić, muslimani su teroristi, samoubice. Pa zar i Milorad Dodik nije kazao da se muslimanima ne može vjerovati. Neće on ni da mu sude sudije muslimani. A kako će im se vjerovati kada ih u džamiji uče terorizmu, kada ih vjerski poglavar u tome predvodi i kada su skovali međunarodnu zavjeru, kada su dio globalne terorističke mreže. Čak im se saudijski kralj smije, hrabri ih. Drago mu, tako se iščitava iz karikature „Oslobođenja”. (Neki mediji ovih dana objaviše kako Saudijci hoće da investiraju u Telekom Crne Gore. Crnogorcima nisu mrski saudijski petrodolari, investicije u infrastrukturu i otvaranje radnih mjesta. Samo muslimanima treba omrznuti muslimane, utjerati im strah i zabraniti komunikaciju.)

Na drugoj karikaturi ismijavanju su izvrgnute riječi ezana, ezana kao simbola. Ezan u vjerničkom životu ima jednu specifičnu simboliku, simboliku poziva i svakodnevnog orijentira, ponavljanja svjedočanstva vjere. To treba ismijati i omalovažiti, simboliku razoriti. Šta će nama ezan? Hoćemo u Evropu, a tamo zabranjuju munare sa kojih se ezan uči, a zar i ovdje ne susrećemo zahtjeve da se stiša ezan. Ezan je iritirajući. U „Oslobođenju” ezan uči reisu-l-ulema, a odavno je srpska nacionalistička propaganda kazala da je ezan poziv na rat. Reisu-l-ulema uči ezan, na taj ezan se odazovu muslimani, dođu u džamiju, malo se (a neki i puno) nadahnu mržnjom i onda uzmu puške i eksplozive, te krenu u akciju, a reisu-l-ulema i saudijski kralj stoje iza njih sretni i nasmijani. A opet u redu iza njih dvojice pred džamijom stoji poveća grupa dobrovoljaca da eventualno zamjene one koji poginu u borbenim redovima. Vjerovatno su ovi u rezervnom sastavu već indoktrinirani i spremni da krenu u akciju, tako da ovima reisu-l-ulema ne treba ni ezan proučiti.

A kako to reisu-l-ulema odgaja teroriste? Tu čarobnu formulu pokazuje treća karikatura. Reisu-l-ulema dovede muslimane u džamiju, odnosno mekteb (slika učionice) i tu ih onda lijepo uči. A čemu ih uči? Tekst uz ilustraciju kaže da ih uči Kur'anu: „Svako jutro jedan ajet izvešće nas na selamet”. To je tekst uz ilustraciju. Dakle, kur'anski ajeti, koje treba učiti svako jutro (muslimani ne samo jutrom nego dnevno pet puta klanjaju namaz), ljude čine teroristima, nasilnicima. Kur'anski ajeti su „mevlidi” i „ilahije”. Učeći Kur'an muslimani postaju „mevlidi”. Aferim, nije bezrazložno Gert Vilders tražio da se zabrani Kur'an, nije bezrazložno govorio kako je Kur'an izvor zla i destrukcije. Novina koja je prije nekoliko godina Božiju Riječ nazvala „Kujanom”, sada ide dalje i još dalje.

I na ovim karikaturama „Oslobođenje” pokazuje svoju očaranost i opsjednutost reisu-l-ulemom. Obzirom da „Oslobođenje” voli originalnost i izvornost možda se u tome grmu krije zec te opčinjenosti, a možda je, ipak, riječi o frustriranosti. Institucija reisu-l-uleme je u odnosu na sve druge muslimane i islamske institucije izvan ovih prostora, izvorna i originalna, a uz to je dobrim dijelom i evropski produkt. Nastala je u idejnom smislu na području koje danas pripada Evropskoj uniji. A pošto mi hoćemo u Evropsku uniju, „Oslobođenje” pokazuje da trebamo biti opčinjeni i opsjednuti vrijednostima i proizvodima Evropske unije. Možda nas prije i iskrenije prihvate! Međutim, pošto je institucija reisu-l-ulema evropski proizvod, „Oslobođenje” opsjeda i opčinjava se reisu-l-ulemom.

No, ipak, čini se da ovaj zaključak ima u sebi slabosti i ozbiljnu principijelnu ranjivost. Može neko reći, zar se kod „Oslobođenja” (doduše nije jedini medij, nažalost mnogo ih je) treba tražiti principijelnost i odnositi se principijelno? A u čemu se ogleda ta slabost? Opsjednutost i opčinjenost reisu-l-ulemom, posebno nekoliko „uglednih” novinara „Oslobođenja”, ima negativno usmjerenje, što nije slučaj sa većinom drugih evropskih proizvoda, a institucija reisu-l-uleme to jeste, evropska. Također, ozbiljna slabost se ogleda i u tome što se dolazi do brutalne kontradiktornosti, radi se o potpunoj koliziji sa navodnim gorljivim zalaganjem „Oslobođenja” za bosansku islamsku tradiciju. Jer „Oslobođenje” sasjecajući instituciju reisu-l-uleme kao evropski bosanski proizvod staje u saff jurišnika koji upravo po tom osnovu ruše IZ i vrše javnu kompromitaciju. Tu „Oslobođenje” radi zajedno sa svim onim nasilnim i militantnim, radikalnim i anarhičnim samozvanim vjerskim čistuncima, a ustvari anarhistima i smutljivcima.

Nije Oslobođenje, nego toljaga
Ovaj tekst može se završiti početkom tekstualnog dijela „Oslobođenja” koji je ilustriran čestitkom, uz izmjenu nekoliko imena. Ostali dio teksta sasvim odgovara. U tom slučaju, početak teksta „Oslobođenja” (od 25. 11. 2011., str. 40) koji je ilustriran karikaturalnom čestitkom „Oslobođenja”, sa izmjenjenim imenima, glasi:

Naslov: Nije Oslobođenje, nego toljaga
U protekle tri godine, od novembra 2008. godine, Oslobođenje vodi zastrašujuću kampanju protiv Islamske zajednice, reisu-l-uleme, Rijaseta i njegovih članova. Mijenjali su se povodi, mete i intenzitet ove kampanje, ali analiza pokazuje trajne odrednice kampanje – kako su počinjale, kako su vođene, koji jezik su koristile, koje političke i ekonomske interese su promovirale, kome su služile.

U više od hiljadu brojeva Oslobođenja u protekle tri godine objavljeno je na stotine tekstova i stranica u ovoj prljavoj kampanji protiv Islamske zajednice i reisu-l-uleme, Rijaseta i njegovih članova, imama. Za analizu ovog oblika novinarstva izdvojili smo oko stotinu tekstova koji predstavljaju relevantan uzorak. Jedina sintagma koja jasno prikazuje ovaj oblik novinarstva jeste batinaško novinarstvo… Tragao sam, stoga, za značenjem riječi batinaški u različitim rječnicima bosanskog jezika… To je turska riječ tojaga, koja znači debeli štap i na BHS jezicima se izgovara i kao – toljaga…. Toljaga je, stoga, pravi naziv novine. Nije oslobođenje, nego toljaga. Naziv oslobođenje ima lijepo značenje za temeljnu ljudsku vrijednost, ali ovdje nije riječ o oslobođenju, nego o toljagi, batini. Kakve su posljedice po naciju i javnost što se taj najstariji glas pretvorio u „najstariju” toljagu?