Zvuk sabahskog ezana odjekivao je dolinom,i pozivao ljude na namaz.Klanjavši Sabah-namaz sa prijateljima uputio sam se prema Kalesiji,gdje je bilo mjesto okupljanja za tu općinu. Prijevoz iz Kalesije bio je obezbijeđen, a polazak prema Nezuku startu Marša bio je u 07:00h.
Stigli smo u Kalesiju oko 6:30h gdje nas je čekalo 5 autobusa.
Brzo smo se prijavili dobili akreditacije i ušli u autobus koji je stajao na čelu ove kolone. Već pri samom ulasku u autobus osjećao sam se čudno. Bilo je tu ljudi iz svih dijelova Tuzlanskog kantona pa i Bosne i Hercegovine.

Dolaskom u Sapnu pojavila se kolona duga nekoliko kilometara. Nismo mogli čekati da kolona krene,pa je moja ekipa od 6 članova krenula pješke iz Sapne prema Nezuku (Startu Maršu Mira),ali nakon nekoliko stotina metara i drugi su počeli da izlaze iz Autobusa i idu prema Nezuku. Stigavši u Nezuku upoznali smo se sa Ekipama koje su dolazile iz Bihaća i Zenice.

Nakon što se malo pričekalo, na improviziranoj bini počeli su da se redaju govornici, većinom oni koji su našu trasu prešli daleke 1995. godine.
Nezuk je bio njihova posljednja destinacija u proboju iz Potočara. Prva lokacija pod upravom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Spas i karta za novi život.
Organizatori Marša su jasno naglasili da jedine zastave koje su dozvoljene tokom 4 dana jesu oficijalna zastava BiH i zastava RBiH (ona sa ljiljanima), kao i da je uzvikivanje vjerskih pokliča (u prvom redu tekbira) strogo zabranjeno i da time odmažemo stanovništu koje će nakon što svi mi odemo morati da se sudski, fizički i psihički brani od napada tamošnjeg srpskog stanovništva.
Zamolili su učesnike da se poredaju u kolone po gradovima kako se ne bi stvarala gužva, što nije bilo moguće s obzirom na velik broj učesnika negdje oko 8500 , pa su uskoro dali znak za polazak.Na čelu su bili pripadnici MUP-a TK koji su iz sigurnosnih razloga morali biti na vrhu kolone.

Prema trasi Marša trebali smo prijeći sljedeći put:
Nezuk – Baljkovica – Parlog – Crni Vrh – Snagovo – Liplje – Jošanica – Donja Kamenica.
Ukupna dužina ove dionice je 61 km i za mnoge je ona i najteža. U svakom od ovih mjesta susreli smo po jednu masovnu grobnicu.
Od onih molbi za korištenje oficijalnih zastava ostale su samo riječi. Uskoro su se svakakve zastave zavijorile nad glavama učesnika. Čast strancima koji su ponijeli svoje zastave, ali definitivno nije bilo nikog iz Saudijske Arabije na ovogodišnjem Maršu.
Tekbiri su se ponavljali svakih 10-ak minuta. Ne shvataju oni da će u utorak, 12. jula, kada svi mi odemo samo domaće stanovništvo još ostati da proživljava nepromišljene posljedice njihovih postupaka. Ne shvata to primitivna rulja koja svojim potezima uništi svu plemenitost čina koga su učinili. Ostaće ljudi koji u sebi nose svu bol svijeta. Mi ćemo otići, a ostaće sjene naših postupaka onima koji ostaju.

Primitivna rulja nastavlja da se ponaša kao da su na deponiji smeća, a ne na nekim od najljepših prirodnih predjela BiH. I ne pomišljajući na posljedice, na svakom koraku uništavaju besprijekorne šume koje kao nijemi svjedoci ostaju da pričaju o svemu što se desilo. Samo još one, a eto i njih žele uništiti.

U svakom naseljenom mjestu dočekalo nas je stanovništvo koje je bilo upadljivo gostoprimljivo.
Dijelili su kahvu…..Zbog straha od organizacije ponio sam mnogo hrane, ali ipak organizacija me prvog dana iznenadila…bila je besprijekorna….dobijali smo hranu, vodu, čak i čokoladice i keksiće…
Imali smo i više no što nam treba ali sve smo to čuvali za dane kad nećemo imat. Kako je vrijeme prolazilo, bol u nogama se pojačavala, ekipa Crvenog križa koja je pratila kolonu imala je pune ruke posla, najčešći problem su bili žuljevi i bolovi u koljenima i stopalu.

Mi smo se još uvijek držali dobro, pomalo umorni, ali puni motivacije da dođemo do kraja. Kamenica u kojoj je smješten kamp je bivala sve bliža, a mi sve umorniji i nervozniji. Usput smo još morali slušat i nisko-inteligente opaske pojedinaca koji izgleda za većinu nisu bili niskointeligentni. Sva sreća pa sam mogao naći utočište među prijateljima.

Bezbroj makadama ostalo je iza nas, bezbroj putića koji su vodili kroz šume, bezbroj koraka ostalo je utisnuto u tu zemlju. Ko zna kad će opet nekog hodati ovim putem.
Vjerovatno neće niko do sljedećeg Marša, razmišljao sam dok sam gledao u pustoš oko sebe… Usput smo nailazili na naselja gdje su nas sačekali tamošnji stanovnici sa kahvom, sokom, vodom i hranom. Nastavljali smo dalje i najzad nas je još samo jedno brdo dijelilo od Kamenice. Bilo je najteže sići tom nizbrdicom, ali kada smo vidjeli ljude koji su nas dočekali dole, umora je nestalo…Barem kod mene…Bolovi su ostali, a umor je nestao..

Kahve, sokova, hrane, kolača (…) bilo je u izobilju pred svakom kućom.. Tada sam počinjao da malo drugačije gledam na sve ovo….
Bilo je već oko 18:00 kad smo stigli u Kamenicu.
Prvu noć smo prespavali u kući koja je bila 200m od kampa kod jednog djeda i nene,tu smo upoznali dva prijatelja koja su došla iz Sandžaka(Novi Pazar) koji su se pridružili našoj Ekipi….Imali smo svega na pretek, mogli smo se i tuširati i odmarati kako smo željeli…Riječima se svakako ne može iskazati zahvalnost za taj doček, ali ipak ću opet reći HVALA.

Oko 23:30 smo krenuli na spavanje, a ujutro smo se probudili oko 06:30h. Spakovali smo se i krenuli sa novom ekipom na novu stazu, no glavna kolona marš mira je krenula u 5:30h tako da smo kasnuli oko 1h za njima, druga dionica je duga oko 57km.

Ramena počela pokazivati da će ovo biti jedan težak dan.
Ljudi su usput raspravljali o planini Udrč koju smo trebali prijeći tog dana. Pomalo sa strahom su je spominjali, a ja još uvijek nisam shvatao šta me čeka.
Ubrzo se kolona rasula i mogli smo mnogo brže da se krećemo do prve pauze koja se nalazila na rijeci Drinjači gdje smo susreli glavnu kolonu. Usput smo svraćali do mnogobrojnih izvora hladne vode koji su nas održavali živim.
Nakon kraće pauze cijela kolona nastavila je svoj pohod ka Konjević polju u kojem je bio smješten kamp. Znali smo da nas je mnogo sati, koraka, terena i umora čekalo do kampa pa smo nastavili da se trudimo da ostvarimo i taj cilj. Lagano smo se kretali prema Udrču (1043m) kroz uske stazice koje su stvarale veliku gužvu i čekanje. Pojedinci su pokušavali izbjeći gužvu krećući se kroz gustu travu i riskirajući vlastiti život. Mi smo se ipak držali standardne staze koja je s razlogom postavljena tu gdje jeste. Kada smo se dovukli do Udrča nimalo lijepo nije bilo vidjeti daleki vrh te planine na koju smo morali doći. I dalje smo se lagano vukli međutim kolona se ubrzo rasula i mogli smo se nesmetano krenuti. Staza je vijugala kao planinski potok čas lijevo, čas desno a mi smo morali gore. Šuma je stvarala hlad što je prijalo našem umornom mozgu koji je mogao malo racionalnije i normalnije funkcionisati. Dugo je trajao uspon na ovu planinu. Možda čak i previše, a mi smo bivali sve više žedni zato što usput nismo naišli ni na jedan potok. Velika cisterna koju smo očekivali ubrzo držala nas je u životu. Kada smo se nakon nekoliko sati penjanja najzad popeli na vrh Udrča uzaludno smo tražili cisternu. Sunce je žarilo kao nikada, a mi smo bili na ivici života i smrti. Tad smo čuli da se negdje u blizini nalazi neki izvorčić sa vodom.

Pokušavajući da izbjegnemo gužvu nastavili smo dalje da se krećemo, ali ipak gužva se stvorila i svi smo krenuli. Neko žedan, neko ne. Usput smo se pomagali kako smo znali i umjeli.
Sljedeća destinacija bila je Cerska, jedino mjesto u Vlasenici koje nije bilo okupirano 1992. godine. Pala je 1993. godine, a nesretne 1995 godine tu su ubijeni brojni muslimani koji su se iz Srebrenice pokušali probiti do Tuzle. Mnogobrojne table sa oznakama masovnih grobnica govore o prošlosti. Govore, a samo nijemo šute.
Poslije Cerske naišli smo na rijeku Jadar, a ubrzo smo pred sam dolazak u kamp izašli i na magistralni put. Bio je to težak dan, ali ipak sa jednom od lakših trasa. Naš umor od jutra sve više nas je ometao na putu do kampa. Sunce je žarilo, a asfalt se isijavao direktno u naša lica. Kamp je bio na brdu koga smo mogli da vidimo. Tada je jedna policijsko vozilo prošlo, a za njim tri velika teretna kamiona umivena buketima cvijeća na kojima su bile ispisane razne poruke. Hladan znoj me oblio tog trenutka. Bili su to tabuti sa tijelima umrlih koji su se kretali ka Memorijalnom kompleksu „Potočari“.

Bio je to dirljiv susret prepun emocija. Krajičkom tužnog oka ispratio sam ovaj posmrtni marš i nevoljko nastavio. Nekad su to bili ljudi, čestiti, pošteni, vrijedni….mnogo vrijedniji od onih koji ih uništiše. Danas su samo broj na tabutu, skriveni u pokojoj suzi svojih najbližih. Nemaju ni dostojanstvo jer niko ne želi da im vrati. Nikom nije stalo. Osjetio sam se kao ptica kojoj su odsjekli krila prije prvog leta. Ipak, morao sam nastaviti. Usput smo susreli čovjeka koji je okružen mnogobrojnim ljudima ležao u nesvjesnom stanju, želio bih pohvaliti policajce MUP-a RS koji su brzom reakcijom prebacili ženu do Crvenog križa i ambulante u kampu.

Malo sam se prepao, ali nastavio sam hodati, a i ostali samnom. Nisu se toliko žalili na bolove iako su tog dana bili najjači. Nismo potražili pomoć članova CK i hrabro smo nastavili naprijed ka kampu.
U podnožju brda ispod kampa dočekali su nas sokovi i nešto hrane.
Pošto nismo bili na čelu kolone kampovi su bili popunjeni pa smo noćenje potražili u kućama.Smjestili smo se u kuću kod Hafiza koji nas je ugostio kao u hotelu sa 5 zvjezdica.Smjestili smo se i izašli vani gledat kako učesnici marša mira i dalje pristižu.Nakon nekog vremena stigla je grupa Turskih državljana koja se smjestila u kuću u kojoj je bila naša ekipa. Upoznali smo se i razmjenili informacije. Oni su znali malo bosanskog jezika a mi turskog.
Bili su jako raspoloženi ljudi. Oko 23:00h svi smo već utonuli u duboki san. Plašio sam se narednog dana i odmora. Još taj dan je ostao hodanja,još samo 62km. Ustali smo oko 6:30h i krenuli dionicom,ali nije bilo mnogo ljudi,nije nam bilo jasno gdje su?,ali kad smo prešli nekoliko kilometara zaustavili su nas redari koji su nam rekli da pričekamo jer glavna kolona još nije krenula.Sjeli smo u obližnju hladovinu gdje je bila grupa ljudi iz Austrije,Mađarske,i AmErike, ali su dobro govorili našim jezikom pa smo pričali o Srebrenici i Maršu mira…
Ubrzo je stigla glavna kolona pa smo nastavili dalje putem smtri ‘95.

Nastavili smo koračati kroz šumu.Poslije šume čekali su nas usponi koji su nerijetko stvarali veliku gužvu zbog uske staze. Ali izdržali smo. I nastavili dalje kao da je prvi dan.
Držala nas je uzvišenost cijele ove ideje, trenutak silaska u Memorijalni centar, slike majki koje će nas dočekati, obećanje koje imamo prema onim koji su poginuli. Zbog toga smo neumorno koračali ka cilju dok se Sunce poigravalo sa nama testirajući izdržljivost našeg tijela.
Šetajući često smo nailazili na spomenike podignute srbijanskim vojnicima poginulim u Drugom svjetskom ratu, a koji su bili pod stalnim nadzorom policije RS. Susreli smo i crkvu koja se nalazila na jednom brdu. 6 policajaca, i pripadnici SIPE obezbjeđivalo je crkvu zbog straha od mogućeg napada. Iskustvo od proše godine ih je natjeralo na visoke mjere opreza. Naime, neki učesnik Marša je iz samo sebi znanih razloga zapalio sijeno na prošlogodišnjem pohodu pa su stoga ove godine pojačane mjere obezbjeđenja.
Sve je prošlo u najboljem redu.

Na veliku sreću usput nas je dočekalo mnoštvo izvora pitke, hladne vode za razliku od onih sati kada uopšte nismo imali vodu. Također, mnogo češće smo prolazili kroz naseljena mjesta čiji stanovnici su nas dočekali kao najprijatnije goste iako to vjerovatno i nismo. Čast izuzecima.
Već oko 15:00 polako smo mislima bili u Potočarima. Ljudi su nagađali koliko još sati moramo putovati ali su im se mišljenja toliko razilazila da nisam želio ni da ih slušam, a ni da vjerujem. Postajao sam psihički umoran i nervozan ali bez problema sam nastavio.
Malo poslije počeli smo da isčekujemo selo Pale koje je bilo posljednja stanica pred dolazak u Memorijalni centar Potočari. Usput smo sretali onesviješćene ljude, one koji su tražili pomoć zbog bolova u nogama i koljenima kao i one koji su uživali u prirodi i odmarali. I mi smo, iskreno, počeli malo češće odmarati.. Svakako nismo imali gdje zakasniti niti smo imali tačno određeno vrijeme kada trebamo doći. Izdržljivost našeg tijela i umor određivali su tempo kojim smo se kretali i broj pauza. Mi tu i nismo mogli pretjerano učestvovati. Na nekim pauzama opet se dijelila hrana i piće, pa smo i mi uspjeli da uzmemo svoj dio.

Nakon dugog i besciljnog hodanja po ničijoj zemlji, konačno smo došli do natpisa „Pale“ koje je stojalo na jednom drvetu za potrebe Marša. U selu nas je dočekao veliki broj domaćica sa već pripremljenom kafom, sokom ili čajevima. Ni mi nismo mogli odoliti mirisu tek napravljene kafe, pa smo pohitali u jedno dvorište. Poslije toga nismo pravili pauze do dolaska u Memorijalni centar.
Hodali smo kroz selo po asfaltu dok najzad nismo morali skrenuti desno. Put je bio uzak i strm. Najstrmiji koga smo prešli. Ogromna masa ljudi lagano je gazila po kamenu čuvajući se evenutalnih padova. Tada sam ugledao mnoštvo bijelih nišana koji su izvirivali iza krošnje jednog drveta. Vidio sam Memorijalni centar Potočari.

Već tada sam se počeo gubiti u moru emocija, misli, pogleda ali uspio sam izdržati sam silazak niz brdo. Tada me dočekao prizor koga ću teško moći zaboraviti ikada. Tik uz metalnu kapiju Memorijalnog centra stojale su majke suznih očiju, narodne nošnje i sa pomiješanim osjećajem tuge i ponosa gledale u nas. I pljeskale.. Neke od njih su na trenutke brisale suze ali i dalje su pljeskale. Više nisam osjećao umor. Osjećao sam samo bujicu suza koje su se poput nabujale rijeke spremale da probiju branu. Pokoja kap okupala je oko, ali većinu sam ipak teškom mukom zadržao u sebi. Pomislio sam kako im je dosta suza za čitav život i nastavio sam hodati. Malo dalje, na asfaltu i pored njega sačekalo nas je još majki, vojska je bila postrojena. U Potočarima našli smo smještaj kod prijatelja.
Pogledao sam ka cesti i vidio skupinu biciklista koji su iz Bihaća krenuli ka Potočarima i prešli 480km. Čuo sam jednog od njih koji je onako uzburkan emocijama uzviknuo „Zbog ovog je vrijedilo“.
Tada sam i ja proplakao. Upravu su. Vrijedilo je zbog ovih majki. Vrijedilo je.

Probudio sam se se oko 07:00h. Ustao sam bez problema, pogledao u predivno plavo nebo prošarano žutim zracima Sunca. Polako sam počeo pakovati stvari u svoje torbe, neće mi više trebati.Bilo je 08:30 i tek je pokoji autobus dolazio. Program je, znali smo, trebao početi tek oko 12:00. Sjeli smo na ono malo mjesta do koga Sunce nije dopiralo i promatrali ljude oko sebe.

Kako je vrijeme prolazilo, sve više autobusa je dolazilo na onu livadu pored Fabrike akumulatora. Kada je sunce počelo da obasjava i nas, odlučilo smo se pomjeriti u hlad. Iskoristio sam tu priliku i krenuo prema Fabrici akumulatora. Imao sam veliku želju da uđem unutra, da vidim i taj prizor. Tamo se, kažu, i danas osjeti bol i tuga onih koji su tu proveli zadnje minute svog života. Na ulazu me zaustavio čuvar koji je rekao da će se moći ući tek poslije 14:00, jer će prije toga moći samo VIP osobe (političari) ući.

Odlučio sam da odem do Memorijalnog centra, da prođem tamo dok još nije. Svuda uokolo brujala je policija koja je osiguravala dolazak visokih zvaničnika, stao sam pred tabutima pred njih 613 proučio Fatihu i izašao iz Memorijalnog centra. Jedva sam uspio ukočiti lice i sačuvati ga od eksplozije emocija i bujice suza. Sjeo sam u hlad, i tek povremeno ustajao po osvježenja koja su bila neophodna tog toplog dana. Sjedio sam tako, a nekad oko 12:10h sam krenuo prema Memorijalnom centru .Usput se već stvorila rekordna gužva. Kažu da nikad nije bilo ovoliko ljudi(oko 60.000).Na ulazu u Memorijalni dočekala me masa ljudi te smo se jedva progurali i ušli. Našli smo mjesto, doduše na suncu, ali bili smo zadovoljni bilo kakvimi.Onda smo čekali. Poslije je Mustafa ef. Cerić držao govor dok su ostali ulazili u Memorijalni. Klanjali smo dženazu a potom su svi krenuli prema tabutima…Valja dostojanstveno ispratiti ove heroje.
Ja sam potražio izlaz, jer sam već psihički dotučen krenuo po stvari. Nakon nekoliko minuta truda uspjeli smo izaći , a potom smo sačekali bus koji je došao po nas. Zbog gužve u saobraćaju putovali smo 3 h, ali izdržali smo i to.
Zaista je vrijedilo prijeći 167 km,i svaka kap znoja i svaki bol u nogama,da bi odali počast svim ubijenim Srebreničanima.

Safet Sakić

Molimo Te, Bože,
Da tuga bude nada,
Da osveta bude pravda,
Da majčina suza bude molitva,
Da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica!