Dok prolazimo kroz Selimoviće, pažnju nam privlači prelijepo cvijeće koje osim što krasi kuću ispred koje se nalazi, krasi i džamiju koja se nalazi sa njegove desne strane. Na vratima nam se smije Fatima Hodžić, ljudi govore da tu živi čitav svoj život, da se udala iz kuće u kuću, te da je vrijedna radnica i dobra žena.

Fatima je rođena 1957. godine, čitav život je provela u Selimovićima, izuzev u ratnom periodu kada je zbog rata izbjegla u Tuzlu. Fatima se sjetila starih vremena, pričala nam je o ašikovanju, dječijim igrama koje pamti, te o nošnji i mjesecu ramazanu kada je imala sedam godina.

-“Nije to bilo kao sad, mi nismo sjedili i pričali. Imali smo više momaka i cura, sada samo možeš imati jednog momka. Prije kada bi ovdje bio vašer, tvoj momak ide s drugom curom, a ti s drugim momkom. Kada bude pilav, dođu ti prije na tri dana, uljepšaju te, odvedu te mladoženji kako bi mu spremila da jede. Običaj je bio da žena stane na mladoženjinu nogu, kako bi nagovjestila da će ona biti šef u kući. Uzeo bi se i hljeb, te bi oboje sa strane povukli. Onaj ko bi više slomio duže bi živio. Sutradan dođu svirači, tri dana sviraju, idu od kuće do kuće. Dok to traje oni bi boravili kod tebe u kući”, govori Fatima.

Sjećajući se svog djetinjstva, Fatima kaže da su se igrali sa kamenčić (piljkom) ploke, gdje bi skakutali na jednoj nozi do mjesta gdje je stao piljak. Nije imala skromno djetinjstvo, bilo ih je mnogo a otac je sam radio.

-“Prije je bilo sramota bilo šta reći, nedo Bog kada bi rekao ‘lažeš ili nisi u pravu’. To je bilo zabranjeno, morao si da poštuješ svakoga, dok danas nažalost djeca ne poštuju ni sama sebe. Kada sam se udala, morala sam poštovati svekra i svekrvu, htjela ili ne, morala sam da šutim i trpim. Prije su snahe ustajale u 04:00h, kako bi skuhale kafu. Koristila se u to vrijeme sinija, pite su se razvijale, pravile čorbe. Do 08:00h doručak je morao biti gotov, do 12:00h ručak, pa užina, pa večera. Samo sam kuhala, pravila maju klepetajući pšenicu od brašna i tako tri puta dnevno “, priča Fatima.

Fatima je govorila i o nošnji, nosile su se dimije i marame prije rata, kada se vratila u selo, skinula je maramu. Sjeća se da je narod uporno gledao, nju i sve one što su se odlučile na taj korak, govorilo se da su poludile, priča Fatima kroz smijeh.

Kada smo je pitali kakva je razlika između života prije i sada, Fatima je odgovorila:
-“Sad je sve na dugme, nema onog života. Prije sam donosila vodu na glavi, dvije kante u rukama, sve dok djeca spavaju. Imala sam snage za sve, ništa mi nije bilo teško. Prije se postilo, radilo se, kupilo se sijeno i opet navečer ideš na teraviju. Danas niko nikome ne ide, nema se kad. Nema se zbog Tv i interneta, omladina i žene po čitav dan tipkaju po tastaruri, pretvarajući tako dan u noć. Narod je prije bio sretniji, zadovoljniji, nisu imali sve ovo ali su bili sretniji.“