Web-portal koji nosi naziv nepostojeće paradržavne tvorevine “hercegbosna.org” objavila je kolumnu “Javljanje iz Hrvatske”, autora Gustava Antunovića. U članku koji obiluje fašističkom retorikom islamski centri su nazvani “urinocentrima”.

Članak počinje ovako:

Za početak osjećam potrebu razjasniti ovaj potencijalno nejasan naslov. Urinocentri iz našeg susjedstva nemaju veze s urolozima niti s njihovom medicinskom djelatnošću. Nemaju veze ni s mikrobiolozima i analizom urinokulture koju rade za javnozdravstvene potrebe. Nije to ni neki fancy naziv za javne zahode, odmah da se ogradim. Ovi urinocentri u stvari imaju veze s vjerom i velikodržavnim projektom. U nama susjednoj državi, ali i dijelu hrvatske Domovine, Bosni i Hercegovini, dio populacije ih voli nazivati “islamskim centrima”. Moja malenkost ne jer taj naziv nije u potpunosti točan. Islamski centri su vjerske građevine koje se grade za potrebe vjernika muslimana, dok su urinocentri pompozne betonjare suludih dimenzija koje služe samo i jedino za zapišavanje teritorija. U tom segmentu se očituje njihova povezanost s jednim velikodržavnim projektom, no također i s urinom po kojem su dobili ime. Da skratim i dodatno pojasnim, svi urinocentri jesu islamski centri, ali nisu svi islamski centri urinocentri. To bi vam  trebalo približiti stvari.

Dva urinocentra u bošnjačkim mokrim snovima koja trenutno izazivaju najveće međuetničke tenzije u Bosni i Hercegovini su onaj u Mostaru i onaj u Livnu. Mostarski urinocentar dugogodišnji je projekt muftije Smajkića, a trebao bi zapišavati teritorij u samom srcu grada Mostara, i to na hrvatskoj strani ovog podijeljenog grada koji već duže vrijeme učvršćuje svoju hrvatsku većinu, iz godine u godinu sve izrazitiju. Čitavi projekt, pogađate, nema pretjerane veze s vjerom već isključivo sa gore spomenutim zapišavanjem, a to je svojom izjavom potvrdio i sam Smajkić:

“ Mi moramo dokazati da smo faktor u Mostaru. Izgradnja ovog objekta bi neutralisala uporne namete kršćanizacije i kroatizacije Mostara. Mislim da je to uteg, ali bi izgradnjom Islamskog centra došlo do balansa.

Bošnjacima je, dakako, jasno da je ovo nemoguć projekt te da Hrvati nikad neće pristati na ovu megalomansku građevinu političke, poslovne te najmanje vjerske namjene, a ukidanjem statuta Grada Mostara po nalogu Ustavnog suda, statuta kojim su Hrvati dosad bili politički u podređenom položaju u gradu u kojem sad već imaju gotovo dvotrećinsku većinu, ovaj projekt s političkog gledišta ulazi u sferu znanstvene fantastike. Doduše ne baš previše znanstvene jer jedina znanost koja bi se ovim potencijalno mogla baviti je psihijatrija kao medicinska disciplina, a u skladu s tom spoznajom ni SDA kao temeljna muslimanska stranka u Mostaru nikad nije politički forsirala ovaj projekt. Unatoč nepogodnoj političkoj klimi, s vremena na vrijeme muftija Smajkić ipak odluči vlagu iz svojih mokrih snova prenijeti na hrvatsko tlo pa pokuša zapišati ono što nije njegovo. Nakon ukidanja nepravednog statuta Grada Mostara njegovo bi pišanje moglo postati ono klasično “u vjetar”, a izazivanje međuetničkih trzavica najviše bi se moglo obiti o glavu upravo zajednici njegovih vjernika kojih je u Hercegovini iz godine u godinu ionako sve manje.

Livanjski urinocentar je najsvježiji slučaj podizanja prašine i lijepljenja još jedne etikete fašizma hrvatskom nacionalnom korpusu radi otpora ovom vjersko-političkom uriniranju po našem tlu. Iako je Islamskoj Zajednici dozvoljena obnova džamije Ćurčinice, srušene 1994. godine, ona planira na mjestu stare džamije malih dimenzija podići islamski centar s poslovnim prostorima i u dvotrećinski hrvatskom gradu zapišati teritorij za neka buduća vremena. Znakovito je da u gradu s dvotrećinskom hrvatskom većinom, u općini s pet puta više Hrvata nego Bošnjaka, postoji pet džamija (i ova šesta u “obnovi”) i samo dvije katoličke crkve, a izgradnja islamskog centra se van svakog razuma predstavlja prijekom potrebom za tamošnje muslimansko stanovništvo. Hrvati su prepoznali istinsku potrebu da se porušena džamija Ćurčinica obnovi i za to je od strane Općine Livno 2001. godine izdana i građevinska dozvola, no Islamska Zajednica radi sve kako bi, umjesto “obnove” koju javno proklamira, podigla pompoznu vjersko-poslovnu betonjaru financiranu arapskim novcem u centru izrazito katoličke općine. Kako gradnja ovog urinocentra s poslovnim prostorima nije mogla započeti bez da se unesu izmjene u prostorni plan Općine Livno, a građevinska dozvola promijeni iz dozvole za izgradnju sakralnog u onu za izgradnju poslovno-sakralnog objekta, došlo je do administrativnih sporova i 2007. godine Općina Livno odbija izvršiti prenamjenu građevinskog zemljišta. Islamska Zajednica tada političkim manevrom ishoduje status “nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine” za Ćurčinicu (dotad su samo nadgrobni spomenici u dvorištu džamije bili nacionalni spomenik, a oni su devastirani upravo za vrijeme priprema za gradnju modernog centra) čime izdavanje građevinske dozvole prelazi u nadležnost Ministarstva prostornog uređenja Federacije BiH koje 2011. godine i izdaje građevinsku dozvolu. S obzirom da se ta dozvola izravno kosila s urbanističkim planom Općine Livno cijela stvar je završila na Županijskom sudu u Sarajevu, a zahtjev Općine Livno da građevinska inspekcija Federacije izađe na teren i zaustavi daljnju gradnju dok spor ne bude riješen potpuno je zanemaren.

Potezanje argumenata tipa “to je zemljište Islamske Zajednice i ona tu može graditi što želi”, nepoznavanje značenja građevinske dozvole i urbanističkog plana općine što je dokazano i u slučaju Sturbe kod Livna gdje džamija u izgradnji nije imala ni lokacijsku ni građevinsku dozvolu te je uz puno pompe zakonito srušena, afinitet prema potpunom bezakonju i vjerskom fundamentalizmu može se promatrati i kroz sferu SDP-ove izgradnje tzv. “Države za čovjeka” u kojoj je nelegalno ponašanje i ignoriranje svakog zakona prisutno od oformljivanja Vlade Federacije pa nadalje. Preko ovog slučaja odmjeravaju se i snage između “platformaške” vlasti, koja je prenamijenila zemljište te time ugrozila urbanistički plan Općine Livno, i hrvatskog političkog bloka okupljenog oko dva HDZ-a koji je na vlasti u ovoj općini, a nelegalna i nelegitimna vlast u ovom entitetu zabila si je svojevrstan autogol proglasivši Ćurčinicu nacionalnim spomenikom jer u tom slučaju ona mora biti obnovljena u izvornom obliku, što spriječava daljnju izgradnju potpuno drugog objekta na njenom mjestu. To bi bio jedini ispravan scenarij, dakako, kad bi se sarajevske vlasti prestale ponašati begovski i odlučile implementirati barem natruhe civilizacije u “Zapadnu Njemačku” koju, prema njihovim riječima, pokušavaju napraviti od Federacije poharane bezakonjem, kriminalom, političkim i svakim drugim nasiljem te potpunim kolapsom sustava, dobrim dijelom uzrokovanima baš njihovim nasilnim preuzimanjem vlasti. Trenutno je poštivanje zakona od strane bošnjačkih političkih “elita” i vjerskih vođa jednostavno znanstvena fantastika. Potvrđuje to i slučaj iz Travnika u kojem se, unatoč sudskoj odluci, uporno odbija vratiti dio zgrade srednje škole Katoličkoj Crkvi. Slučaj se ignorira godinama, a sve odluke Vlade FBiH po tom pitanju su dosad bile samo mrtvo slovo na papiru.

Budimo pošteni do kraja pa recimo da Bošnjaci, njihova politička “elita” i vjerski vođe, nisu jedini koji koriste vjeru u potpuno krive svrhe, stvarajući razdor umjesto pomirenja među ljudima koje mori međunacionalna mržnja, netrpeljivost, zavist, jal te težak život u državi bez perspektive. U Bosni i Hercegovini vjera odavno služi u dnevnopolitičke svrhe, a umjesto glasa razuma u jednoj politički složenoj zajednici onih koji ne žele skupa, upravo je riječ vjerskih vođa često isključiva, politički upregnuta i motivirana motivima koji bi svakoj vjeri trebali biti strani. Zapišavanje teritorija nije strano nijednoj od tri bosanskohercegovačke strane, ali je kod muslimana doživjela potpuno drugu dimenziju te oni sad zapišavaju ne samo ono što su uzeli od drugih (kao npr. vidno “zapišano” Bugojno) već i ono što teritorijalno i politički ne kontroliraju. Arapskim se kapitalom stvaraju preduvjeti za neki budući džihad na pretežno katoličkim područjima, a jeftine izlike kako su ovi urinocentri jednim dijelom i poslovni centri te će kao takvi primarno služiti za zapošljavanje i bolji ekonomski status Bošnjaka jednostavno ne stoje kad se u obzir uzme činjenica da arapskim novcem nije izgrađena nijedna tvornica niti je realiziran ijedan projekt od gospodarskog značaja, već se isključivo radilo o džamijama ili islamskim centrima kao budućim rasadnicima islamskih fundamentalista. Hrvati bi doista, kao nositelj nekih civilizacijskih trendova u Bosni i Hercegovini za što svakako imaju najveći potencijal, trebali podržati izgradnju džamija tamo gdje su one potrebne muslimanskom stanovništvu za upražnjavanje njihovih vjerskih običaja, no daljnje zapišavanje teritorija, kao uvod u islamizacijske procese u budućnosti, mora biti zaustavljeno. Ovo je samo jedan od nebrojenih primjera kako nedostatak istinskog hrvatskog političkog suvereniteta u BiH dovodi do situacija u kojima, vrlo često mimo svakog zakona, onaj koji je trenutno jači beskrupulozno tlači. Sve do jednog dana.

(Vijesti.ba)