Naša sagovornica već 17 godina dio je tima Klinike za dječije bolesti JZU UKC Tuzla, od čega je 12 godina provela u Odjeljenju dječije intenzivne njege i terapije. Danas na Odjeljenju za nefrologiju liječi najmlađe pacijente, od tek rođenih do adolescenta. Za naš magazin govori o  izazovima profesije kojoj u potpunosti pripada…

Dr. sc. med. Evlijana Zulić, specijalista pedijatar i subspecijalista dječiji nefrolog, već  17 godina dio je Klinike za dječije bolesti JZU UKC Tuzla. Po završetku Medicinskog fakulteta u Tuzli, te položenog državnog ispita, počela je raditi na odjeljenju pedijatrije…

– Sve godine rada  provodim s najmlađim pacijentima, od tek rođenih, pa do adolescenata. Punih 12 godina bila sam angažirana u Odjeljenju dječije intenzivne njege i terapije. Već dvije godine, poslije položenog subspecijalističkog ispita iz dječije nefrologije, veći dio radnog vremena provodim na Odjeljenju za nefrologiju. Pedijatrija je posebna oblast medicine, koja donosi mnogo teških trenutaka, ali i izazova. Kad razgovaram sa mojim kolegama, internistima, hirurzima, ginekolozima, svi do jednog su saglasni da se ne bi mogli baviti pedijatrijom. A ja opet, ne znam da bih nešto drugo mogla raditi. Pedijatrija je bila i ostala moj životni poziv – kaže na početku naša sagovornica, dodajući kako je velika nagrada sama mogućnost da pomognete svakom čovjeku, a posebno kad je bolestan.

 Traume i izazovi

– Nema veće satisfakcije i zadovoljstva kad učestvujete i uspijete u liječenju jednog djeteta. Nažalost, veliki je broj mladih bračnih parova koji prolaze proces vantjelesne oplodnje. Takve majke su posebno osjetljive. Tokom trudnoće prošle su težak put – psihički, finansijski, ali i fizički, jer se uglavnom takva trudnoća mora podržavati različitim lijekovima. Porode se, u većini, prijevremeno. Prijevremeno rođena djeca, uz veliki nadzor naših pedijatrijskih medicinskih sestara i pedijatara, dođu, budu i odu iz naše intenzivne njege. Prelijep je osjećaj kad ih kasnije sretnete s roditeljima u šetnji.

Naglašava kako smo u posljednje vrijeme izloženi velikim promjenama – klimatskim, u oblasti ishrane te generalno u načinu života.

– Posebnu borbu vodimo s lošim prehrambenim navikama naše djece, uz malo fizičke aktivnosti. Imamo porast prijema gojazne djece, sa povišenim krvnim pritiskom i glavoboljama. U vrijeme globalne digitalizacije dosta provedenog vremena uz ekrane predstavlja veliki problem. On vodi većoj usamljenosti i otuđenju veće djece, te poremećajima iz spektra autizma kod manje. Djeca boluju i od teških hroničnih, ali i malignih bolesti. Takva su djeca danima i sedmica u bolnici i nauče se da žive uz nas i sa svojom terapijom. Nažalost, postoje dani kad je teško biti pedijatar, kad dijete izgubi bitku za život. Posebno teško padaju ti zadnji minuti reanimacije, a poslije opraštanje roditelja od voljene i nepreboljene djece. Svakog od njih pedijatar u mislima nosi sa sobom. Dugo vremena nam treba kako bi preradili takvu vrstu traume – priča nam Evlijana.

Uz tužne i radosne trenutke svakodnevica teče. Turbulenta, kaže naša sagovornica. Angažirana je i kao docent na predmetu pedijatrija Medicinskog fakulteta u Tuzli. Voli da radi sa studentima…

 – Njih oslobađam straha od pristupa i pregleda djeteta u praktičnom dijelu, dok na predavanjima diskutujemo oko savremenih pristupa i načina liječenja. Inače, ljekari sa klinike imaju dežurstva, koja podrazumijevaju boravak i radni angažman u bolnici od 24 sata, često vikendom i najmanje pet puta mjesečno.

– Moj dan počinje u šest sati, a sat kasnije sam već u autu s porodicom. Nakon toga slijedi sastanak s načelnicom i kolegama, rasporedi radnih dužnosti i nastavljamo raditi do četiri popodne. Tada počinje meni najdraži dio dana, koji provodim s mojom porodicom, kćerkama i mužem. Slijedi ručak, radimo zadaće, idemo na treninge (ritmička gimnastika i folklor, zasad), uz druge obaveze. Razgovor s mužem ostavljam za vrijeme kad kćerke odu da spavaju. A, onda uglavnom poslije 22 sata, počinjem da čitam stručnu literaturu i završavam moje obaveze prema klinici i fakultetu do kasno u noć. Nađe se vremena i za društvene događaje, izložbu ili neku promociju knjige. 

 Oaza mira

Tokom rata s 14. godina s mamom i bratom Evlijana je boravila u Njemačkoj. Naučila je jezik i završila Srednju stručnu školu za stomatološke sestre. Željela je studirati medicinu, a sa srednjom školom za stomatološke sestre, u njemačkom sistemu to nije moguće.

– S obzirom na to da sam  u procesu edukacije  i radila,  mom tadašnjem šefu, a sad velikom prijatelju Dr. Gerhard Muelleru i njegovoj supruzi Dr. Renate Mueller, nikako nije bilo jasno da idem u porušenu i još uvijek ratom razorenu BiH. Pokušavao me da uvjeri da, ipak, ostanem u Njemačkoj. Svaki dan mi je kupovao Suddeutsche Zeitung i pokazivao slike moje Bosne. Sada je ponosan zbog mojih uspjeha.

Koliko god težak i stresan dan bio oazu mira Evlijana ima u svojoj porodici…

– Njih troje su moja podrška, neizmjerna ljubav i zadovoljstvo. Kad imam slobodnog vremena volim i da čitam. I dalje biram knjigu, umjesto laptopa. Moji omiljeni autori su Dan Browna, Paulo Coelho, a već nekoliko puta počinjem Lovac u žitu od J. D. Salinger. Volim  prirodu, šetnju i druženje s prijateljima – kaže na kraju Evlijana Zulić.

Izvor: ladiesin.ba

 Piše: Zana KOLOŠ-MULABDIĆ; Foto: Muamer KOLAR