U našim krajevim često ćete čuti frazu kako “nema zime za eskime”, odnosno za one koji se dobro pripreme za nju. Ovaj jedinstveni narod sa sjevera izraz Eskim smatra pogrdnim, nazivajući se Inuitima, što u prevodu znači čovjek. S obzirom na odnose koji su stoljećima gradili jedni prema drugima, u kojima nema mjesta za mržnju, ljubomoru i riječ “rat”, ovo je i jedini odgovarajući izraz za njih.

Eskimi, kažu, imaju najmanje sto riječi za “snijeg”, ali nijednu za rat. To dovoljno govori o karakteru ovog naroda, koji sebe naziva Inuiti. U prevodu to znači – čovjek. Stoljećima unazad živjeli su i žive u harmoniji s prirodom, koja u njihovim krajevima zna biti itekako surova. Ipak, oni su joj se itekako prilagodili. Ta ledena pustinja u sebi skriva mnoge tajne i izazove. Inuiti uživaju u njihovom razotkrivanju, pa im se život ne svodi samo na puko preživljavanje. Iskusni vodiči i lovci iz ovog plemena u stanju su da iznenađujućom vještinom i brzinom u najudaljenjem kutku sjevera za kratko vrijeme izgrade sklonište od zime i mećave od materijala kojim ovi krajevi obiluju – snijega.

Meta napada

Noć prespavana u iglou je, saglasni su mnogi istraživači i turisti iz ostatka svijeta, jedinstven način za stvaranje slike o tome kako žive Inuiti.

Također, ovi iskusni lovci i ribolovci nesebično će s vama podijeliti svoj obrok, a ako se nađete u njihovom domu i nešto više od toga – svoju ženu. Muškarac drugog muškarca s kojim je razmijenio ženu naziva aipak ili “moje drugo ja”. Od tog trenutka takav čovjek je više nego rod, jer se izrazom aipak izražava jedinstvo s njim.

Ljubomora (barem ona seksualna) u njihovom društvu je gotovo nepostojeća. Žena je mogla odbiti da ide u krevet s muževim gostom, to prepušteno njenoj (dobroj) volji.

Inuiti su veliko pleme koje živi na širokom sjevernom pojasu naše Planete: na području sjeverne Kanade, Aljaske, istočnog dijela Greenlanda, sjevernoistočnog dijela Sibira i Aleutskog otoka. Danas ih ima gotovo 120.000. Veoma su miroljubiv narod, koji je oduvijek posjedovao isključivo oružje za lov na životinje, nikad ono koje će upotrijebiti protiv drugih ljudi.

Zbog toga su često bili na meti napada. Bijeli došljaci su ih nastojali pokrstiti, a njihov južni susjedi, Indijanci iz plemena Kenai ili Tnaina, zvali su ih Ultsehaga (rob) i hvatali su ih i odvodili u roblje, kao radnu snagu.

Gradnja igloa

Zbog ekstremno hladnih vremenskih uvjeta, Inuiti žive i kreću se isključivo u zajednicama. U lov uvijek idu najmanje dva muškarca, kako bi u slučaju nevolje mogli pomoći jedni drugima.

Osim lova, muška “zadaća” je još izgradnja kuće, odnosno skloništa. Pošto su nomadi, ljeta provode u šatorima od koža karibua i tuljana, a zime u kućama od kamena i naplavnog drveta. U šatorima obično obitava jedna, a u kućama više porodica. Iglu, za koji mnogi pogrešno vjeruju da je njihov dom, Inuitima služi isključivo kao privremeno sklonište za lovce.

U lovu ostaju danima i u stanju su da trpe glad nevjerovatno dugo. Danas tako rade samo oni najiskusniji, loveći tradicionalno na rupama u ledu. Preko rupe namjeste dlaku foke i satima čekaju, netremice gledajući u dlaku. Kada foka izroni i počne disati, dlaka zatreperi i to je signal za udarac kopljem. Tada počinje gozba.

Lovac sam pojede gotovo osam kilograma živog mesa, uvuče se u utrobu foke da se ne bi smrznuo i prespava najmanje 20 sati, koliko je potrebno da organizam svari toliku količinu mesa. Nakon toga, ponovo je u stanju da lovi i ne jede više dana.