Prethodnog dana, nakon prikupljanja u rejonu Cerske prema Udrču, kolona od oko 5 hiljada ljudi prešla je Udrč i nastavila pravcem prema Glodima, Kamenici, Snagovu i dalje prema Tuzli. Tada su već jedinice tzv. Vojske Republike Srpske, radi sprečavanja prolaska i uništenja kolone, blokirale rejon Velje  glave i djelimično rejon Kamenice, kao i širi rejon Crnog vrha i Planinaca. Izvidnica kolone, koju je predvodio Senad Omerović Taksi, blagovremeno je otkrila već postavljene i dobro utvrđene četničke zasjede na Kličevcu, Džafinom kamenu i drugim visovima Velje glave, i o tome izvjestila komandu. Na vijećanju koje je komanda održala u hrastiku iznad kuće Nurifa Memića u Ravnama (Donja Kamenica), dok se ljudstvo odmaralo duž kameničkog puta, izviđači su predložili da se ne napada na Velju glavu, i da se za dalje kretanje koristi stari glođanski pješački put za Zvornik, od Ravni u Donjoj Kamenici preko Slamica i Dubokog potoka do Jošanice. Izviđanje je pokazalo da ovaj pravac nije bio blokiran agresorskim snagama, tako da je u toku noći kolona preko Ravni i Dubokog potoka neometano stigla u područje Jošanice.

U 16 sati glavnina kolone od oko 5 hiljada ljudi nastavila je dalje kretanje kroz Jošanicu i Liplje prema Snagovu.

U to vrijeme čelo kolone se već nalazilo ispod sela Mehmedići, gdje se zaustavilo u šumi na lokalitetu Potoci, pored samog srednjovjekovnog mramorja, a u neposrednoj blizini postavljene zasjede. Izbora više nije bilo, jedini mogući pravac u toj situaciji bio je pravo na četničke zasjede, koje su baš u to vrijeme dodatno pojačavane dovođenjem novih snaga i njihovim raspoređivanjem u rejonu Mehmedića, Gligora i Marčića. Došlo je do žestokog okršaja jedinice na čelu kolone sa neprijateljskim snagama, upravo tu među mramorovima, vjekovnim svjedocima i svojevrsnim čuvarima zemlje Bosne i njene historije.

Borba je počela nešto poslije 17 sati, a u silovitom naletu borci na čelu kolone razbili su agresorske snage i napravili prolaz za dalje kretanje kolone. Prilikom okršaja zarobljen je kapetan Zoran Janković, komandir jedne od specijalnih jedinica MUP-a RS angažovanih na tom području. Putem njegove motorole nešto kasnije uspostavljen je kontakt sa majorom Obrenovićem iz Zvorničke brigade tzv.Vojske Republike Srpske, nakon čega je prestalo djelovanje artiljerije. U toku noći 14. na 15. juli 1995. godine kolona se nastavila kretati prema putnoj komunikaciji Zvornik – Tuzla, a nakon napravljenog prolaza ispod Marčića i Mehmedića čelo kolone su počeli pristizati i oni koji su se uspjeli probiti iz okruženja na prostoru Konjević Polja i Nove Kasabe.

Vrijeme je pokazalo se da je borba kod mramorja ispod Mehmedića i Marčića jedna od presudnih bitaka na cijelom putu ove kolone prema slobodnim teritorijama, ne samo zbog vojničkog uspjeha, već i zbog povratka samopouzdanja koje je bilo ozbiljno uzdrmano zbog svih dešavanja na putu od Šušnjara do Snagova.

(Iz knjige Snagovo i okolina kroz vijekove, autora Dževada Tosunbegovića)