Gdje god pobjegneš od sebe otići ne možeš

Pisanje o drugim zemljama veoma je nezahvalan posao. Ne mozete reći da u nekima nije bolje nego u našoj, niti možete reći da je kod nas loše. Na mom putu u Švicarsku razmišljala sam kakvo me tamo stanje čeka. Iz Kalesije su me ispratili povrijeđeni psi, jednom je neko pregazio nogu i sada luta po Kalesiji u potrazi za hranom. Oko istog kontejnera vrtila se i jedna starija žena. Pametan čovjek ne može biti srećan kada vidi takvo stanje.

Državu ne mogu voljeti, ali našu Zemlju volim

U autobusu se mora nešto i pojesti pa sam od kontejnera krenula ka pekari. Ispred pekare prosila je Romkinja sa dvoje gladne djece. Po jedna kifla izazvala je osmijeh na njihovom a tugu na mom licu. Kakva je ovo zemlja, upitala sam se. Brzo sam preformulisala pitanje u „Kakvi su ovo ljudi?“. Kako neko može dozvoliti da životinje, a kamoli ljudi tako žive, šta je s naše vlasti? Smeća ima na sve strane, bacamo ga, uništavamo svoju zemlju.„Država, to sam ja“, kazao je jednom jedan, a ovdje su država „oni“, političari. Gledajući tako, državu ne mogu voljeti. Ali našu Zemlju, Bosnu, nju volim. Ipak, shvatila sam nešto dok sam bila u Švicarskoj. Bosnu je najlakše voljeti iz daleka. Svi Bosanci tamo ludo su zaljubljeni u Bosnu, a kad dođu vjerovatno brzo shvate da je ne bi voljeli toliko da u njoj žive,a česti to i dokazuju. Nerijetko će te dok se vozite iza nekog sa stranim tablama vidjeti vreću smeća kako leti kroz prozor u nečiju livadu, ili ničiju zemlju, ali ipak na svoju zemlju. Tamo to Bogami ne smiju.

Dok sam šetala ulicama Cuga

Zemlja je sređena, tačno. Zašto? Zato što bacanjem smeća kroz prozor auta možete ostati bez kompletne plate bez prava na prigovor. Nećete ni vidjeti policajca. Dobićete vašu nemilu fotografiju dok bacate smeće, ili pak kršite ograničenje, ili ne stajete na pješačkom prijelazu. Kazne su ogromne, pa ko voli nek izvoli. Eto zašto je tamo tako čisto, bar vani. Dok sam šetala ulicama Cuga ulazila sam u prodavnice i razgledala malo odjeću. Ljubaznost prodavačica skoro me je oborila s nogu. Na ulicama, zamislite, niko ne prosi. Dragi naši političari, zamislite, tamo postoji rješenje za pse lutalice. Zamislite još nešto, ne moram da se osvrćem ni lijevo ni desno kad prelazim preko pješačkog jer svi staju pješacima. Ukoliko vozite i na semaforu vam se upali zeleno, vi malo zakasnite, zamislite šta, niko vam ne trubi i ne psuje rodbinu. Ne znam je li do klime ili do ljudi, ali tamo pada čak i snijeg. Izgleda da njih i priroda voli, no logično je, njihovo odlagalište smeća izgleda poput lijepo sortirane robe u nekom našem supermarketu. I sve je dobro dok je Švaba. Svako vodi svoj život, ne pita te kud si pošao ni gdje si išao. Gosti ti se najavljuju mjesec dana unaprijed, pa ih pribilježiš u rokovnik. Niko ti ne bahne nenajavljen niti ti se najavljuje dan prije nego će doći.

U novčaniku morate imati 300 eura

Na dva jezera u Švicarskoj bijele se samo snijezi i labudovi, nikako papiri ni plastične flaše, kese. A u Cirihu, mala Bosna, u tržnim centrima se pričaju „balkanski“ jezici, diskoteka na pretek, vlasnici Bosanci. Sve u svemu vidiš da od Bosne ne možeš pobjeći. Ono što je od svega bilo najzanimljivije je sljedeća situacija. Sjedim tako u stanu, gledam televiziju i odmaram mozak a ispod prozora prolaze automobili. Mirno do trenutka kada nailazi Mile Kitić sa svojom novom famoznom pjesmom. I više niste u Švicarskoj. A tu činjenicu najbolje pak shvatite na graničnom prijelazu. Carinik pregleda kofere, a pasoše samo polovici putnika, ostali mogu i da ih nemaju. Pretres je prestao, vele putnici, jer se vjerovatno došlo do neke „Milke ili Mocart kugli“. No to su samo nagađanja. Možda su koferi samo tako prestali biti sumnjivi. I zapamtite još jednu zanimljivu stvar ukoliko zelite negdje da putujete: u novčaniku morate imati 300 eura inače ništa od putovanja. Sumnjivi ste i ne možete nigdje ići. Ukoliko imate dva kofera para, kao neki naši političari, i nosite ih preko granice, uopće niste sumnjivi. To je poželjno. Biti siromašan je vrlo opasno i ne smijete izlaziti iz zemlje bez para. Ako nam ukinu bezvizni režim, ništa se neće promijeniti. Bogati će putovati službenim automobilima i parama, a siromašni će naravno sjediti kući. Političari najčešće putuju u zemlje regiona, slabije u Švicarsku. Tamo niko ne zna ni ko mu je predsjednik države. A i što će u Švicarskoj kad je njihova himna „Moj je život Švicarska“.

Piše: Amela Delić