Poštovani Nasere,

U svojoj knjizi ‘Naser Orić – Od Gazimestana do Haga i nazad‘, slučajno ili namjerno, Ti ili autor knjige, Avdo Huseinović, novinar i publicista iz Sarajeva, uvrijedili ste nas borce Prnjavorske čete iz Kalesije, naše poginule saborce i njihove porodice.

Na str. 60 Tvoje knjige, u podnaslovu, ‘Srebrenica, prvi oslobođeni grad u BiH’ piše:

„Kalesija nikad nije bila ni okupirana, jer su se ljudi iz nje bili iselili samo iz bezbjedonosnih razloga. Povukli su se do Tuzle i kasnije se samo nazad vratili.“

Ovime se očito željelo reći kako je Srebrenica, a ne Kalesija, prvi oslobođeni grad. Što se nas tiče, nama je nebitno jesmo li prvi, drugi, peti ili stoti oslobodili svoj grad, najbitnije nam je da je oslobođen.

Međutim, način na koji je u knjizi prikazano oslobađanje Kalesije je krajnje uvredljiv, a prije svega neistinit.

Na obilježavanju Dana Armije R BiH u Kladnju, 15 aprila 2013 godine, poklonili smo ti knjigu „Prnjavor kod Kalesije-S Prnjavorskom četom do pobjede“, u kojoj si trebao pročitati detalje o padu Kalesije i njenom oslobođenju. Očito je da je nisi ni otvorio.

No, zbog onih koji će čitati Tvoje knjigu, podsjećamo:

-Kalesija i Prnjavor su 10. maja 1992. godine napadnuti iz tri pravca, nalazli smo se u „potkovici“ a samo iz pravca Zvornika JNA je napadala sa sedam tenkova. Avioni MIG-29 su svakodnevno nadlijetali, kao i helikopteri za brzo prebacivanje jedinica. Vođene su žestoke borbe u samom gradu Kalesija i Prnjavoru i narednog dana, 11.maja, u poslijepodnevnim satima, slabo naoružani, bili smo prinuđeni da se povučemo i zauzmemo položaj na rijeci Bjeljevac. Naši gubici do tada su su bili, sedam mrtvih borca jedan zarobljen i osam, teže i lakše ranjenih.

Zbog njih je sramota napisati ono što piše u Tvojoj knjizi.

Nikakvog ‘povlačenja iz Kalesije do Tuzle’ nikada nije bilo. To je toliko lahko provjerljiva činjenica da je prosto nevjerovatno da autor knjige koja želi da bude ozbiljna nije to mogao provjeriti.

Također, okupaciju Kalesije u maju 1992. godine četnici su skupo platili. Među poginulim je bilo četrnaest „Belih orlova“ iz Beograda, desetkovana je jedinica „Žute ose“ koju su činili dobrovoljci iz Srbije, od Šapca do Kraljeva, a velike gubitke je imala i jedinica „Simini četnici“ iz Rume.

Nakon 12 dana odnosno, 23.maja 1992. u jednoj isplaniranoj vojnoj akciji, o čemu također postoje dokumenti, napisane knjige i najvažnije živi svjedoci – Kalesija je oslobođena.

Mi, borci Prnjavorske čete smo uz pomoć ostalih jedinica, prvi ušli u svoj grad i oslobodili ga. U borbi!

Nasere, mi nismo propatili kao narod u okruženju od Kamenice do Srebrenice i nismo doživjeli genocid takvih razmjera. Naše misli su uvijek uz naš narod s tog područja i naša podrška nikad neće izostati.

Nasere, duboko cijenimo tvoju ličnu i hrabrost tvoj saboraca, ali nismo zaslužili da neko, a pogotovo neko kao Ti ko zna šta je borba, omalovažava našu hrabrost i našu borbu.

Zbog onoga što je napisano u Tvojoj knjizi niti ćeš ti biti hrabriji nego što jesi, niti ćemo mi biti manje hrabri nego što jesmo.

S obzirom da je Tvoja knjiga objavljenja sa potpuno neprimjerenom, neistinitom i nepotrebnom porukom o kalesijskim borcima, a prije svega o Prnjavorskoj četi, lično Te molim da nam se javno izviniš zbog ove neistine. Nama živim borcima i djeci naših šehida.

Tvoj prijatelj,

komandir Prnjavorske čete, Ibro Huremović.