Dvadeset i osam godina je prošlo od kada je patriota i heroj Adil Bešić izgubio život braneći svoju domovinu.

Rođeni Banjalučanin poginuo je 28. novembra 1992. godine kao komandant Druge bihaćke/502. slavne brdske brigade u rejonu Grabež.

Ime je dobio po majci Adili koja je preminula osam dana nakon njegovog rođenja.

O njegovom herojstvu pričalo se i priča se i danas, a njegovi saborci čuvaju od zaborava ovog hrabrog čovjeka.

Početkom agresije na BiH Bešić se pridružio Teritorijalnoj odbrani RBiH u Bihaću gdje su ga rasporedili na mjesto komandatna Odreda Teritorijalne odbrane “Vrsta”.

Za zasluge u organizaciji odbrane od agresora, za hrabrost i požrtvovanost, posthumno je odlikovan ratnim priznanjem Zlatni ljiljan i Ordenom heroja oslobodilačkog rata.

– On je bio miran čovjek, staložen, čini mi se da se nije znao ni naljutiti. Sjećam se kako se igrao s mojom djecom kad bi dolazio kod mene. Imao je takve ljudske osobine da je djelovao kao majka. Prema djeci je imao majčinski odnos. Kod pravih vojnika postoje dvije ličnosti – ona vojnička profesionalna i ona ljudska koja je kod njega bila dominantna. Imao je, čini mi se, sve one lijepe ljudske osobine koje postoje na ovom svijetu – kazao je Farko Hodžić, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem, prenosi portal heroji.ba.

Njegov saborac kazao je kako su oni imali volju, krajiško srce i dušu i da su se tako borili.

– Mi smo takvi, dat ćemo ti sve, ali nemoj me dirati i nemoj mi ugrožavati najmilije. Eto, takvi smo. I Adil je bio takav. Nismo mi išli u Srbiju da ratujemo, već smo branili svoju zemlju. Znali smo čime sve raspolaže druga strana, nismo imali oružja, ali bili smo odlučni – kazao je Suljić, navodi portal heroji.ba.

Adil je, kažu njegovi saborci, pokazao da je sposoban da se nosi sa izuzetno teškim izazovima, pokazao je organizacijske sposobnosti, da razmišlja hladnom glavom, ali prije svega da ima “merhamet u sebi”.

Nikada mu ništa, kažu, nije bilo teško, kada god je mogao radio je stvari i vršavao zadatke umjesto drugih. Mislili su, kažu, da je uvijek bio budan.

– Nije bio vojnički krut, ali kao komandant znao je odlučivati u sekundama. Štitio je ljude i uvijek je išao prvi. Nikad nije klonuo duhom. Kad nam je bilo najteže, bio je naša pokretačka snaga. Bio je i komandant bataljona i moralista i komandir čete i komandir voda i obični vojnik. Jednostavno, znao je u ključnim momentima donositi odluke kao obični borac – kazao je Osman Suljić, komandir čete 2. bataljona 502. viteške brdske brigade.

Njegov vozač Sead Islamović kazao je da su ljudi išli za njim jer su znali koga imaju ispred sebe.

Njegov saborac Dedo Bašanović kazao je jedne prilike kako je imao osjećaj da je Adil odlučio da da život za BiH. Bio je, kazao je, običan čovjek koji nije želio slavu.

– Bio je željan Bosne što je, na našu radost, prenio i na nas koji smo se borili uz njega – kazao je Bašanović.

Kažu da je noć prije pogibije kazao kako ide da ukloni mine koje je ranije postavio.

Prema kazivanjima njegovih saboraca nakon što je skinuo mine, ne znajući, prišao je na svega nekoliko metara neprijatelju, zapucali su i on se više nije javio.

– Bio je hrabar i požrtvovan. Tako je i poginuo. Nije bilo njegovo ni da minira ni da razminirava. On je postao heroj nakon 6 mjeseci borbe i to vas čini ponosnim što ste ga poznavali – kazao je Ismet Kurić, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan.

Njegov otac Adem Bešić kazao je kako je zahvalan i Bogu i narodu.

– Osjećam da ga ljudi i danas poštuju. Ja sam zadovoljan. Kakvih je sve sudbina bilo, drago mi je da njega niko nije patio, drago mi je da je poginuo u borbi – zaključio je njegov otac Adem Bešić, prenosi portal heroji.ba.