U četiri zvornička sela, Snagovo, Sultanovići, Liplje i Jošanica, danas živi, tačnije životari, oko 700 bošnjačkih domaćinstava. Sela su pri brdu i većinom su izgubila svoje prijeratno lice. Prije agresije u njima nije bilo kuće u koju nije ulazila jedna ili više radničkih plaća. Danas, opet, na prste jedne ruke mogu se izbrojati porodice u kojima neko ima kakav-takav posao i stalna mjesečna primanja. Žive, uglavnom, „od motike“, od uzgoja stoke, ili pomoći članova porodice koji su svoju povratničku besperspektivnost zamijenili višegodišnjom patnjom po azilantskim centrima Francuske, Holandije, Švicarske itd.

Nikakvih prava

Na putu kroz Liplje naišli smo na Hasibu Husić. Dok je nekoliko desetina metara od nje komšinica rame uz rame s muškarcima slagala bale sijena, Hasiba je nadgledala svojih dvadesetak ovaca, koje su njoj i suprugu Rami glavni izvor egzistencije.

– Donatori su nam napravili kuću. Imamo dvije krave i ovo ovaca. Ako prodamo koju ovcu, to razgodimo za struju, za prijevoz, kupimo namirnice koje ne možemo proizvesti i tako godinama. Ramo je prije rata, kao i većina naših komšija, radio u beogradskoj firmi i danas nema nikakva prava iz te firme. Kćerka se udala, a sin je na azilu u Francuskoj. Tamo čeka papire za boravak, a dokle ni sam ne zna – objašnjava nam ova tiha žena.

Dok s nama priča, Hasiba ne dangubi. Prede vunu, zauhar je da isplete čarape. Kaže, ne brine o politici, niti zna ko zastupa povratnike, ko se za njih brine i da li se uopće brine. Zna samo da je bilo glasanje i da se glasalo „za naše“, a da njoj kao i njenom suprugu „valja raditi i mučiti se i nakon glasanja“.

– Svi smo mi glasali za „Domovinu“. Ovdje, za razliku od nekih drugih bošnjačkih sela, nije bilo prodaje glasova. Jeste u jednom selu Mladen Ivanić dobio 55 glasova, premda smo se bili dogovorili da mi, Bošnjaci, ne treba Srbima da biramo člana Predsjedništva. Ali, ne bude uvijek kako se dogovorite, uvijek neko „iskoči“ – objašnjava nam Muharem Sinanović, nadaleko poznat kao hadžija Šiško, prvi povratnik u Jošanicu i čovjek oko koga se, naprosto, vrti život i u njegovom i susjednim selima.

Hadžija Šiško sa suprugom i sedmero djece godinama živi u kući svog rahmetli brata. Preče mu je, veli, bilo da, kad se vratio iz izbjeglištva, napravi štalu nego kuću te kupi poljoprivredne mašine kako bi imao čime da radi, izdržava i školuje svoju djecu. Osim udate kćerke, svi drugi su ili u školi, na fakultetu ili kod njega „u poljoprivredi“.

Danas je vlasnik farme dvjestotinjak koza, do koje se na udaljenom planinskom prijevoju Velja glava može doći samo pješke ili, pak, kakvim „teškim džipom“, u što smo se i sami uvjerili. Za farmu su vezana i dva sina Muharema Sinanovića Šiške, oba studenti. Sije, kopa, kosi, radi, ne miruje, kaže, ni kad spava i, onim „jednim okom“ koje mu je, govori kroz smijeh, ostalo nakon ranjavanja „mora gledati šta to politika radi“.

– Ranjavan sam sedam puta, imam penziju i koliko-toliko zdravlje me služi da mogu raditi. Ali i moj i opstanak svih ovih ljudi ovdje, na neki način, uvjetuje politika. Nemamo mi sigurnosnih problema, ali imamo druge, s mnogo težim posljedicama. Nemamo nikakva prava. Imamo školovanu djecu, od kojih niko ne može zaviriti u neku zvorničku bilo državnu ili privatnu firmu da radi. Godinama predajem papire za ostvarivanje prava na poticaje u RS, ali to pravo za mene kao Bošnjaka ne postoji i pored toga što imam registriranu farmu – kaže hadžija Šiško, navodeći primjer za primjerom obespravljenosti povratnika u RS.

U azilantskim centrima u Francuskoj, saznajemo, trenutno se, samo s područja Zvornika, nalazi nekoliko stotina bošnjačkih porodica. Koliko ih je u Holandiji, Švicarskoj, Luksemburgu i drugdje, niko ne zna. Riječ je o mlađim bračnim parovima, koji i po nekoliko godina čekaju dozvole za boravak u zemljama azila, od kojih neki, nerijetko, izgube strpljenje i vrate se ponovo u svoja sela.

Lihvarski krediti

Prije agresije osnovnu školu u Liplju pohađalo je više od 400 učenika. Danas ih je dvadesetak i svi skoro stanu u kombi hadžije Šiške kojim ih svakodnevno vozi do škole i nazad. Dugo već malo koja školska godina da počne, a da ne usfali neko od djece koja su školovanje trebala nastaviti u višem razredu. Jednostavno, samo dođe poruka da su „živi i zdravi stigli u Francusku“.

I za Husu Sačevića iz Sultanovića, baš kao i za stotine drugih porodica u ovim zvorničkim selima, borba za život traje 24 sata dnevno. Sačević i njegova porodica već nekoliko godina uzgajaju piliće za potrebe Mesne industrije „Ovako“ iz Sarajeva. Nemaju, vele, dovoljno riječi kako bi iskazali poštovanje za sve što ta firma čini da bi farmeri povratnici u RS opstali.

– Vratili smo se na golu ledinu, podigli lihvarske kredite kod mikrokreditnih organizacija koje i danas vraćamo da bismo izgradili objekt za farmu. Federalno ministarstvo za raseljena lica i u vrijeme ministra Edina Mušića i ministra Adila Osmanovića pomagalo nam je da nabavimo opremu, ali sad smo došli u situaciju da umjesto 3.000 pilića po turnusu trebamo proizvesti 6.000, jer to nalaže propis firme za koju radimo. Ne budemo li našli sredstva da proširimo objekt, pitanje je hoćemo li dalje moći raditi – navode Sačevići.

Bošnjaci povratnici u zvorničku općinu nerado govore o tome kako su već dugi niz godina ostali bez svojih predstavnika u organima, kako entitetske tako i državne vlasti. Kažu da su imali nekog da se za njih srčanije bori, danas bi ih sigurno manje bilo u azilu u Francuskoj i drugdje.

Znaju da su pojedine firme i u RS, ali i FBiH, zahvaljujući vezama s pojedinim kadrovima stranaka na vlasti, godinama dobivale pozamašne budžetske grantove i povoljne kredite na lažnoj priči o tobožnjem zapošljavanju povratnika, što u nekim slučajevima graniči s nemoralom najgore vrste.
Poruka onima koji misle da borbu za Bošnjake u RS simbolizira samo njihova fotelja

– Svi smo jedva dočekali da bošnjačke političke stranke zajednički nastupe na izborima u RS. Ovog puta nakon dugo vremena iz Zvornika je poslanik liste „Domovina“ u Narodnoj skupštini RS. Od njega kao i ostalih poslanika te budućeg potpredsjednika RS samo tražimo da se bore za poštivanje naših Ustavom zagarantiranih prava. Ne mogu u zvorničkim školama, bolnici, pošti i drugim javnim preduzećima raditi samo Srbi, a samo jedan ili nijedan Bošnjak. Onaj ko misli da borbu za Bošnjake u RS simbolizira samo njegova fotelja, treba znati da će nas zbog takve politike u ovim krajevima u skoroj budućnosti nestati. Možda su se ovi stariji i pomirili s neimaštinom i obespravljenošću, ali bojim se da ovi mladi i školovani koji se stalno vraćaju u mjesta iz kojih su protjerani neće pristati na takav život – upozorava Muharem Sinanović Šiško.

Almasa Hadžić – AVAZ

Foto: Ahmet Bajrić – Blicko