“Moji prioriteti su uvijek bili i bit će porodica, i potraga za svrhom u onome što radim. Na posao spada oko 8 sati našeg dana, i tu mora postojati strast, svrha i ostvarenje vizije. Ovo je shvaćanje koje donosim ne samo sebi, nego i svakom suradniku, kolegama, sugovornicima, partnerima u poslu.”

Ovako je svoju životnu priču za Forbes Bosna i Hercegovina počela Sanja Ivandić, rodom iz Zenice, koja je preko Irske stigla do Njemačke i sa suprugom Vedranom pokrenula zajednički biznis.

Zvuči vrlo jednostavno, ali put do uspjeha je bio sve osim lagan. No, prije nego krenemo sa ovom inspirirativnom životnom pričom u kojoj ćemo predstaviti sve velike projekte na kojima rade i koji su u pripremi, Sanja Ivandić je navela razloge odluke da sa suprugom napusti BiH.

Zašto smo napustili Bosnu i Hercegovinu?

Sanja za sebe kaže da je “štrebersko” dijete koje je odrastalo u porodici običnih ljudi. Otac je bio policajac, a majka administrativac.

“Sve ono što je snašlo sve nas u Bosni, bio je jedan veliki teret, a i zahvalnost. Preživjelo se, i rat i glad i strah. Ja se toga svega sjećam, a bilo mi je nešto malo godina, od 6 do 10.”

Kaže da je nakon rata fakultet bio prirodni slijed, i da se nije moglo dalje od Zenice, i da tek sada vidi da je to ispalo jako dobro.

“Na trećoj godini fakulteta našla sam posao u divnoj lokalnoj nevladinoj organizaciji i tu sam naučila mnogo i doprinijela mnogo. Uz završavanje fakulteta, slijedi bosanska karijera, nepodržana strankama, novcem, niti voljom za bilo kakve moralne kompromise. To je značilo da sam svake godine mijenjala posao, u strahu od prijetnji smanjenja plata i sličnih začkoljica.”

Bosanska poslovna realnost naučila ju je “milion stvari”, kako kaže, milion vještina, i uz završen ekonomski fakultet, postala je poslovni svaštaroš, što tad ni sama nije razumjela, a sada zna da se to zove generalista, sa mnogo specijalističkih vještina.

“Sada mi to omogućava da samoinicijativno kreiram koncept i rješenje za velike probleme i velike javne pozive. Vodim firmu i gledam sve iz “ptičije perspektive”, dok istovremeno osobno brinem da svaka strategija, svaki dokument iz naših ruku izađe u najboljem stanju za klijente i projekte. Nekada nisam bila sigurna kuda to sve ide, ali sjećam se još kao dijete da sam sanjala da živim na engleskom govornom području, pa kasnije mi se svidio i njemački.”

Što djeca zamisle, život zacrta, pa je život odveo u Irsku gdje je provela pet godina radeći na raznim poslovima.

Odlazak u Irsku sa torbom u koju su stala dva života

U Irsku je sa suprugom Vedranom, kojeg je upoznala još u tinejdžerskim danima, otišla 2015. godine, sa jednom i po torbom u koje su stala dva života.

“Bilo nam je po 30 godina, i ponijeli smo oko 30 isprintanih životopisa. 2015. godine, prvi puta nisam više našla rješenja da budem ta koja je zaposlena. Na ulici u Bosni kada te poznanici upitaju gdje si sad i gdje radiš, ti moraš reći ne radim. To je kao forma smrti. Nismo dugo čekali, otišli smo, odabrali Irsku.”

Na početku su živjeli u stanu koji je umjesto jednog zida imao lim, i krov je prokišnjavao, pa su imali šerpe po podu.

“Bilo nam je lijepo, riskantno, zastrašujuće i oslobađajuće. Neuspjeh nije bio opcija. Išli smo od prodavnice do prodavnice, od firme do firme i pitali za menadžera, dajući CV. Moj suprug je u 3 mjeseca naučio engleski. Ja sam ciljala na “više poslove” jer je moj engleski bio odličan. Tako sam plakala od sreće kad sam dobila jedan takav posao – prodavačica u prodavnici kozmetike.”

Poslije toga je bila i konobarica. Na YouTubeu je učila kako se prave razne fancy kafe. Bila je presretna kada je dobila posao i uspješno pravila kafe.

“To je sve bila odlična vježba za ego, ego tu umire, i nije važno što bi me neko u Bosni pitao gdje si sada – a ja bi morala reći, evo upravo sam istresla kantu smeća iz restorana, ali se kanta prosula na mene, dok mi šef smjene govori da moram brže očistiti pod, a on privilegovan sluša country muziku i broji novac. “

Dodaje da su uvijek postoje paralele, negativna, ali i pozitivna iskustva sa ljudima i poslovima iz svih zemalja u kojima je živjela i radila. Sve je to dio učenja.

U Irskoj svi rade

To joj više nije bilo važno i sve je podredila traženju boljeg posla maštajući o privatnom biznisu.

“Irci rade, stranci u Irskoj rade, svi rade sve, i iako i tamo postoje klasni ego i iluzije o vrijednosti osobe (jer svi smo i uvijek jednako vrijedni), raditi se mora i raditi nije sramota.”

Uslijedili su i bolje plaćeni poslovi, porodica postaje bogatija i za dijete, dobijaju kćerkicu.

“S nama proživljava avanture, uči pričati engleski i naš. Voli Bosnu, voli Irsku, sada Njemačku, i cijeli svijet.”

Imaju dovoljno ambicija i hrabrosti, apliciraju za još bolje poslove, rade od kuće i stalno pokušavaju ostvariti privatni biznis, te pokreću pro bono Multikulturalni Magazin.

“Radimo u ćošku sobe kada dijete spava. Od plate realnog posla pomalo plaćamo troškove snova i ne očekujemo nikakvu zaradu godinama. A san je došao na ostvarenje ubrzo. Nakon što smo prešli u Njemačku, najviše da se približimo porodici i viđamo ih češće, odmah otvaramo firmu, jer imamo vještine i kontakte. Sad smo tu gdje jesmo.”

Danas imaju svoju firmu

Zajedno sa suprugom kreirala je uslugu specifičnog marketinga. Nude strateške i komunikacijske planove za inkluzivni marketing i žive u Njemačkoj.

“To znači da smatramo da marketing mora uključiti i razmišljati o raznolikosti ljudi sa kojima se komunicira. Što se tiče specijalnosti formata, naša ekspertiza je video i animacija”.

Sa suprugom je još dok su bili tinejdžeri kreirala prvi logo koji su zajedno predali na takmičenje jedne firme iz Viteza, i nisu dobili nagradu.

“Nije ni čudo, nismo ništa znali o poslu ni životu kao tinejdžeri. Ali možda je simpatično, i neočekivano, da upravo takve poslove radimo sada zajedno u našoj firmi, stvorenoj od čistog rada, truda i ljubavi.”

(FORBES)