Bivši novinar i glavni i odgovorni urednik “Oslobođenja” u vrijeme jugoslovensko-komunističkog režima Kemal Kurspahić, sa udobne i sigurne distance (Sarajevo napustio 1994. g.), permanentno drži lekcije muslimanima Bošnjacima i Islamskoj zajednici iznoseći neutemeljene konstrukcije, podstičući predrasude prema muslimanima Bošnjacima i Islamskoj zajednici i šireći strah od njih. Posljednji takav primjer je kolumna pod naslovom “Halal destinacija” (06. 01. 2012. g.) na portalu Radija Slobodna Europa. Obzirom na Kurspahićevo prozivanje Rijasetovog web portal, uredništvo portala svojim čitateljima prezentira neka pitanja i odgovore koji se u ovom kontekstu nameću, a nakon toga i sadržaj navedene kolumne.

Kemal Kurspahić ima pravo da živi gdje hoće i da se povremeno javi kolumnom sa bilo koje destinacije u svijetu, da primjeti da se zahvaljujući Islamskoj zajednici Bosna i Hercegovina, između ostalog, promovira u muslimanskom svijetu i kao “halal destinacija”, a ne “haram destinacija” kao što je bila za vrijeme vladavine Kurspahića i njegovih drugova.

Kemal Kurspahić ima pravo da iz ugodne daljine posmatra Bosnu i Hercegovinu i da slobodno piše o bosanskim muslimanima i Islamskoj zajednici bez straha od “verbalnog delikta”, kojeg je on nekada zdušno podržavao i efikasno provodio kroz rad u komunističkom “Oslobođenju” protiv Mladih muslimana i drugih, koji su u doba Kurspahićeve diktature proleterijata svoje najbolje životno doba proveli u fočanskom ili zeničkom komunističkom getou, ali nema pravo širiti neistine o kulturi i tradiciji suživota i tolerancije bosanskih muslimana za što je najviše zaslužna Islamska zajednica na čelu sa reisu-l-ulemom, kao jednistvenom institucijom bosanskih muslimana koju priznaju i na Istoku i na Zapadu, o kojoj Kurspahić pokazuje da ništa ne zna osim da mu po definiciji kao takva smeta.

Kemal Kurspahić ima pravo da zaboravi svoju, i vjersku tradiciju svojih bližih i daljih predaka i da se asimilira u bilo koju drugu tradiciju, vjersku ili antivjersku, ali nema pravo taj obrazac nametati bosanskim muslimanima, koji su i u najtežim iskušenjima, pod prijetnjom sablje, čuvali i sačuvali svoj vjerski, nacionalni i kulturni identitet, ne ugrožavajući nikoga, ali i ne dozvoljavajući nikome da ugrožava njihov duhovni integritet i kulturni identitet.

Kemal Kurspahić, također, ima pravo na samonegaciju i samomržnju (selfhatred), ali nema pravo taj životni model nametati muslimanima Bošnjacima, koji svakim danom sve više postaju samosvjesna nacija, samosvjesna kultura i tradicija, samosvjesna vjerska zajednica i samosvjesni državotvorni narod.

Kemal Kurspahić isto tako ima pravo čuvati svoju “zamrznutu” pamet u jugoslovensko-komunističkom frižideru, ali nema pravo zaustavljati “odmrzavanje” bošnjačke pameti od jednoumne, anacionalne i bezbožne ideologije, kao zablude zbog koje su muslimani Bošnjaci platili viskoku cijenu – genocid.

Kemal Kurspahić ima pravo na nostalgiju za Titovim vaktom, u kojem je njemu i njegovim drugovima bilo lijepo i ugodno u sigurnim foteljima iz kojih su mogli odapinjati strijele protiv kontrarevolucionara, posebno Mladih muslimana, i tako dokazivati svoju partijsku lojalnost i podobnost ne mareći za bol i patnju svojih žrtava, ali Kemal Kurspahić nema pravo širiti strah od bosanskih muslimana, poticati netrpeljivost protiv njihove tradicije, te progoniti islamsku tradiciju Bošnjaka, koju Europa sve više cijeni i nastoji usvojiti kao model za europske muslimana.

Kemal Kurspahić ima pravo da voli Djeda Mraza, da ga drži kod kuće, da Djeda Mraza obožava kao svog idola, te da proslavlja Novu godinu, bilo kao najluđu ili najveseliju noć, koja je ustanovljena kao univerzalni kalendar na temelju rođenja Isa'a sina Merjeminog, kojeg poštuju i Jevreji, i kršćani i muslimani, ali Kemal Kurspahić nema pravo nikome osporavati slobodu mišljenja i govora, nema pravo optuživati bosanske muslimane, Islamsku zajednicu i reisu-l-ulemu da su neprijatelji Europe zato što javno i glasno kažu da Djed Mraz ne pripada njihovoj vjeri i tradiciji. Nije poznato da su Djed Mraz i proslava Nove godine uvjet bosanskim muslimanima da budu i ostanu u Europi kao jednakopravni građani sa svim ljudskim pravima, od kojih je i pravo da ne prihvataju Djeda Mraza i da, ludo se opijajući, ne proslavljaju Novu godinu, već na razuman i civilizacijski način prihvataju pozitivne ljudske tekovine I vrijednosti i poštuju svetost rođendana Isa'a sina Merjeminog.

Kemal Kurspahić ima pravo da analazira i da kritizira Islamsku zajednicu i reisu-l-ulemu, jer nema više “verbalnog delikta”, ima pravo da na račun te analize i kritike ostvari ličnu ili osobnu korist, dodvoravajući se bilo kojim političkim i intelektualnim krugovima na Zapadu, ali nema pravo tu svoju ličnu ili osobnu korist proglašavati kao brigu za kolektivnu korist bosanskih muslimana, jer Kemal Kurspahić je posljednji čovjek koji ima pravo govoriti u ime bosanskih muslimana; posljednji je čovjek koji ima pravo braniti bosanske muslimane od portala Rijaseta i reisu-l-uleme; posljednji je čovjek koji ima pravo dijeliti moralne lekcije o pravima i slobodama bosanskih muslimana, jer kada je trebalo da ih štiti, Kemal Kurspahić nije imao hrabrosti, već ih je zatvarao u geto, kao što ni sada nema ni hrabrosti ni mudrosti da im pomogne da se oslobode straha, kojeg im baš on nameće svojim mizernim kolumnama, kojima je cilj da se zaplaše kršćani i okrene Europa protiv njihove vjere i kulture zbog, gledaj čuda i demokratije, Djeda Mraza. I gledaj čuda, Kemal Kurspahić brani europsko kršćanstvo od bosanskih muslimana, od Islamske zajednice, od reisu-l-uleme i od portala Rijaseta.

Doista, ako su Europa i kršćanstvo u njoj došli dotle da ih Kemal Kurspahić brani od Islamske zajednice u Bosni i Hecegovini, onda je to znak kraja ovog ili početka nekog drugog svijeta.

Uredništvo Rijasetovog web portala, kao izraz svoje slobode, poziva Kemala Kurspahića da nas prilikom dolaska u Sarajevo posjeti, vidi gdje i kako radimo, da mu pružimo potrebne informacije o radu Islamske zajednice i reisu-l-uleme kako ne bi širio dezinformacije i predrasude, strahove i sumnje, podsticao smutnju i netrpeljivost. Neka naše uvjete uporedi sa svojim uvjetima urednikovanja u doba komunističkog Oslobođenja. Za pretpostaviti je da u svoje kancelarije tada nije smio pozvati ideološke oponente i disidente.

Uredništvo web portal www.rijaset.ba
Kolumna / Govoreći bosanski: Kemal Kurspahić: Halal destinacija

06.01.2012

Razmišljajući o temi današnje kolumne – žestokim i često ideološki netrpeljivim raspravama o idenitu bosanskih muslimana – čitam dvije samo vremenski podudarne vijesti koje su se pojavile u danima neposredno prije i nakon novogodišnjih praznika.

U prvoj – riječ je o tome kako je na web stranici Rijaseta Islamske zajednice Bosne i Hercegovine osvanuo izvod iz knjige u kojoj se bosanski muslimani pozivaju da pokušaju ne učestvovati u proslavama i dočecima novogodišnje noći u kojoj se “krše Allahove granice i čini ono što naš Gospodar mrzi i prezire: Te noći rano ugasi svjetlo i neka svi vide da bojkotiraš sve ono što se u njoj dešava”.
U drugoj – Crescentrating, turistički vodič za halal (dakle, vjerski podobna) putovanja za muslimanske vjernike, stavlja Bosnu i Hercegovinu na vrh liste 10 najprijateljskijih destinacija za halal putovanja izvan zemalja članica Organizacije islamske konferencije: na toj listi Bosna i Hercegovina je ispred Singapura, Južne Afrike, Šri Lanke, australijske Zlatne Obale, Delhija, Londona, Bangkoka, Minhena i Beča.

Za Bosnu i Hercegovinu se kaže kako je “raskrsnica na kojoj Istok susreće Zapad i mješavina tradicionalnih džamija i modernih skijaških centara koja turistima daje najbolje od oba svijeta”.

Prva mi se vijest čini kao pokušaj produbljivanja jaza između bosanskih muslimana i hrišćana i redefinisanja muslimanskog i bošnjačkog identiteta do isključivosti i zadrtosti a druga kao primjer da se i u muslimanskom svijetu prepoznaju i uvažavaju vrijednosti “susreta Istoka i Zapada” i dostupnost “najboljega iz oba svijeta”.
Poziv bosanskim muslimanima da bojkotuju novogodišnje slavlje mogao bi se gledati i kao sasvim legitimno razmišljanje pojedinca, na šta naravno svi imamo pravo, ali je njegova promocija na naslovnoj strani zvaničnog portala Islamske zajednice znak da ono ima i blagoslov najvišeg vjerskog autoriteta. Poziv na bojkot potkrepljuje se tvrdnjama kako je to u osnovi kršćanski praznik – neka vrsta priključka na katolički božić – i kako je to samom “Allahu jedna od najomraženijih noći … zbog raznovrsnosti i količine grijeha koji se u njoj počine”.

Za sve čije iskustvo i pamćenje seže dalje od dnevnih propagandističkih objava, ovo je tek najnovija epizoda u kontinuiranom i prilično agresivnom nastojanju da se redefiniše – temeljito promijeni – sam karakter bosanskih muslimana.

Prvi značajniji udar na tradiciju i kulturu vjerske i etničke tolerancije došao je u vidu kampanje u bošnjačkom magazinu “Ljiljan” protiv takozvanih miješanih brakova: oni su u toj kampanji obilježeni kao ideološki nametnuta neprirodna veza a djeca iz takvih brakova rasistički su označena kao “dezorijentisana u vezi s identitetom”.

Zatim su uslijedili udari protiv Djeda Mraza, najprije u kampanji tada vladajuće bošnjačke partije a zatim u sarajevskim predškolskim obrazovnim ustanovama. Sa tom predistorijom, poziv na bojkot novogodišnjih dobrih vibracija dolazi kao prirodan nastavak nastojanja da se bosanski muslimani što temeljitije odvoje od svojih i katoličkih i pravoslavnih susjeda, da se povuku u neku vrstu vjerskog i ideološkog geta.

Ljudi, pa i organizacije – poput Islamske zajednice – imaju pravo da ne vole ni Djeda Mraza ni Novu godinu.

Ali, prije nego što takva, antihrišćanstvim i antieropejstvom inspirisana osjećanja postanu prevlađujuća, svi koji Bosni i Hercegovini i njenoj djeci žele evropsku budućnost morali bi da dignu glas protiv getoizacije Bošnjaka i muslimana. Oni, naime, htjeli – ne htjeli, žive u multietničkoj i multireligijskoj državi i mogu opstati samo u njegovanju višestoljetne tradicije vjerske i etničke tolerancije.

Čak i da Nova godina jeste nekakav kršćanski praznik, ona je samo trenutak u vremenu – na prelazu iz jedne u drugu godinu po svjetski prihvaćenom kalendaru – i samo vjerski zaslijepljena pamet može se osjećati ugroženom iskazivanjem najboljih želja za sretniju Novu godinu; za zdravlje i sreću; ljubav i prosperitet.
Osim tih makar i naivnih dobrih želja, Nove godine su i statistička podloga za mjerenje društvenih, demografskih, ekonomskih i drugih promjena “u odnosu na prošlu godinu”, i u tome ne bi trebalo da ima bilo šta razdražujuće ni za vjerski najzatucanije među nama.

Problem je što nije riječ o prigodničarskom razmišljanju usamljenog pojedinca već o kontinuitetu nastojanja da se bosanski muslimani izoluju od svoje evropske pripadnosti. Ta nastojanja izražavaju se, pored ostalog, u nastojanjima iz Islamske zajednice da se nerijetko bahate i svakako neprihvatljive izjave o muslimanima i Bošnjacima predstave ni manje ni više nego kao “verbalni genocid” – čime se prečestom i nerijetko pogrešnom upotrebom nastavlja kulturološka devalvacija i samog pojma genocida – a kritika političkog angažmana reisa Islamske zajednice proglašava se “reisofobijom” i zatim izjednačava s “islamofobijom”.
Zanimljivo je da, nasuprot tim lokalnim manifestacijama vjerske i ideološke zadrtosti, jedan globalni islamski portal među najprijateljskije halal destinacije – osim Bosne i Hercegovine – uvrštava i evropske gradove poput Londona, Minhena i Beča: oni očito otvorenost za razlike vide kao vrijednost a ne kao prijetnju. Iz toga bi se ponešto moglo naučiti.