“Odlazi, kržljava bubo, dosadni gade!”
Tako lav jedanput
izgrdi muhu na sva usta.
A ona,
kao što prave vojskovođe rade,
rat mu objavi, muha zlatousta.
“Misliš li – reče mu – da me titula tvoja
plaši ili brine?
Poslušaj, dušo draga:
bik je jači od tebe, pa opet mu volja moja
čini šta hoće.
Takva je moja snaga!”
To reče,
pa na sav glas juriš zasvira.
Najprije zaokruži izokola,
pa mu zatim uz samo uho promaršira.
Onda se na vrat ustremi.
Malo od bola, više od bijesa,
lav zapjeni, iz očiju mu sijevaju varnice.
I urla lav do nebesa.
Skrivaju se u šumi i životinje i ptice.
Ta opšta uzbuna djelo je uporne mušice.
Nedonošče od muhe na stotinu mjesta mrcvari:
čas pecka u grbaču,
čas u gubicu,
i ništa ne mari
što lav bijesni i što mu oganj bukti u licu.
Pa kad se u dno nozdrve uvuče
i počne tamo bezbijedno da caruje,
tada lav razjaren zajauče
a ona likuje,
likuje.
Ni kandžom, ni zubima lav joj ništa ne može.
Mušici sve to još više godi i prija.
Nesretni lav razdire sebe do gole kože,
šiba se po sapima repom,
ubija,
skače u vazduh,
u vodu,
samo što nije potonuo.
Najzad evo ga gdje je sasvim klonuo.
Borbena muha povlači se, ovjenčana slavom.
Vijenac pobjede lebdi joj nad glavom.
Žuri da svima razglasi, puna sreće,
svoj uspješan sa lavom okršaj.
Usput na paukovu mrežu naletje.
I tu joj je kraj.