Dan uoči Bajrama je… Sve zamiriše, a uspomene ožive. Tako ovi posebni mirisi mene sjetiše na nju. Ženicu sa mahramom svezanom ispod brade. Na njoj uvijek kat (bluza i dimije). Njena kuća nama djeci vazda je bila misteriozna. U avliji su bile stara i nova kuća u kojoj je živjela sa svojim Ćazimom. Djeca davno odselila. Svako za svojom nafakom. U avliji se nalazi i nekoliko stećaka. Zbog velikog broja drveća i tih stećaka haman nam je uvijek bilo strašno proći pored te kuće. Mili glas sa verande na kojoj je sjedila veći dio vremena otklanjao je sve vrste strahova.

“U prodavnicu malo krenula” uvijek bi prozborila.

“Jesam, jesam. Kako si Hanifa” odgovarala bih …I taj razgovor je uvijek bio sličan do bajrama.. A kad dođe bajram, posebno Kurban bajram, eh to je tema moje priče.

Ujutro na dan bajrama, mami bih po sto puta ponovila da kad bude meni i amidžiću pakovala kurbane u kantice za dijeljenje da za mene uvijek računa podjelu u Kahrićima, jer to znači da ću ja Hanifi odnijeti kurban.

Iako me malo bilo strah pokucati na Hanifina vrata, zbog svega nabrojanog na početku teksta, željela sam joj dati kurban jer je uvijek imala nešto spremno za nas djecu. Među slatkišima je uvijek bilo i pokoja markica. Koja sreća nakon toga otići u prodavnicu .

Hanifa je nama djeci davala hediju i prije nego je to bio običaj koji se i danas njeguje. Zbog toga je na njenim vratima uvijek bilo najviše dječaka i djevojčica koji su joj jedva čekali reći Bajrambarećula. Nekad bismo se prepali ako Ćazim izađe preuzeti kurbane, ostaćemo bez našeg poklona, ali ubrzo bi se ona čula iz kuće dovikivajući “Ako je koje dijete, reci nek sačeka”.

Kasnije, kada sam odrasla Hanifa bi mi često pružila ruku preko ograde sa poznatim sadržajem..”Drži, kupi sebi sok u školi”.

Moja Hanifa mi je ostala u sjećanju jer mi je često pričala i o mojoj rahmetli nani. Moja nana je umrla kad je babo imao malo više od dvije godine. Tako da sam voljela slušati te priče i zamišljati kako je izgledala, kako je pričala.

I tako…Dođe još jedan bajram. Moja Hanifa odavno djecu ne dočekuje na kućnom pragu kako bi preuzela kurban. Ali ostala je u sjećanju svima nama koji smo jedva čekali da dijelimo kurbane, zbog nje i njoj sličnih.

Zato nekim malim gestom učinimo da nekom djetetu budemo Hanifa koje će se rado sjećati i kad je ne bude.

I da, u njenu kuću nikada nisam ušla. Zašto, stvarno ne znam.. Ali u glavi znam kako to sve izgleda, ali neka bude moja mala tajna.