Da riječi imaju težinu i veliki uticaj na ljude kojima iste uputimo potvrđuje i status na društvenoj mreži Facebook profesora Asmira Mešića. Ono što ćemo izdvojiti kao pouku jeste da uvijek trebamo govoriti istinu i tuditi se da izgovaramo riječi podrške jer ne znamo kada nekome mogu biti vjetar u leđa. Status prenosimo u cjelosti

“Prije par godina, kao razrednik sam ispratio generaciju završnog razreda osnovne škole. Po tradiciji, na kraju školske godine izrađene su fotografije za školski pano. Te godine, fotografije su bile neočekivano kvalitetne i lijepe (što se ne dešava često). Neko od učenika u mom odjeljenju će onda postaviti neugodno pitanje, da se izjasnim čija fotografija je najljepša. Pokušavao sam izbjeći odgovor argumentima da su sve fotografije izrazito lijepe (zaista jesu), da ne mogu izabrati najljepšu (zapravo ne želim), da ću izazvati nepotrebnu salvu negodovanja i komentara i slično, ali su svi učenici insistirali na odgovoru tvrdeći da neće reagovati neadekvatno. Uz još jedno insistiranje da su svi, i dječaci i djevojčice, stvarno lijepi na svakoj fotografiji, ako baš moram izabrati jednu, rekao sam da mi je nekako posebno lijepa slika jedne učenice. Nekako “zrači“.

Svi su prihvatili moj izbor i složili se s njim. Par dana nakon toga, na ulici me vidi otac te djevojčice. Izrazito srdačno me selami, a onda mi se krene zahvaljivati i blagosiljati me zbog tog komentara na tom času. „Pa ništa, ja sam samo izrazio svoje mišljenje, zaista sam tako mislio“. Ne, nije stvar u tome. Poenta je da su danima prije fotografisanja roditelji te djevojčice, koji inače žive u skladu sa islamskim principima, sa svojom kćerkom razgovarali trudeći se da je odgovore od šminkanja lica za tu fotografiju (djevojčica je inače nosila hidžab i nije se šminkala). Objašnjavali su joj da ju je Allah stvorio veoma lijepom i da nema smisla pokušavati „uljepšavati“ ono što je On tako dao. Na kraju su se tako i dogovorili i ona je bila jedina u odjeljenju bez šminke na licu. Dakle, moj naivni, neutralni i iskreni komentar je tim roditeljima bio tolika podrška njihovom odgoju svoga djeteta da sam ih na par dana učinio najsrećnijim roditeljima na svijetu. Toj učenici je to bila ogromna podrška u onom trenutku kada se mlado biće nalazi na rascijepu između onoga što voli i želi sa jedne strane a pritiscima trendova i društva s druge. A meni je bilo drago što sam i sebi nesvjesno i nenamjerno potvrdio ono što sam uvijek i smatrao za istinu – najljepše je prirodno.”