Hasanaginica je bosanska i bošnjačka usmena balada, koja je nastala između 1646. i 1649. u okrilju begovske bošnjačke porodice iz Imotske krajine.

Prvi put je objavljena knjizi Aleberta Fortisa “Put po Dalmaciji”. Od tog trenutka su se počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena kao Johann Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott (1798), A. S. Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841) su samo neka od imena koja su prevodila “Hasanaginicu”. Za “Hasanaginicu” se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada, koja je ikad nastala.

Hasanaginica je služila i kao predložak za prvu bošnjačku operu, a premijerno je izvedena u Sarajevu 2000. godine. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, kompoziciju Asim Horozić, režiju potpisao Sulejman Kupusović.

U vrijeme kada je nastala “Hasanganica” Imotska krajina je bila dio Bosanskog pašaluka.

Imotski je danas u Hrvatskoj, i tamo je urađen, prema riječima posjetilaca, odličan tematski park posvećen ovoj baladi i sudbini Hasanaginice.

Ipak, ono što ‘bode oči’ jeste sam naziv parka. ‘Asanaginica’? Asanaginica, žena Hasanagina? Ili je i on Asanaga? Ili su baš toliko neobaviješteni u Turističkoj zajednici Imotskog pa ne znaju da je Hasan Hasan, a ne Asan. Čemu ukidanje glasa/slova H? Ako se na tome insistira u srpskom, zašto se to radi u hrvatskom jeziku?

Jer, ako Hasan nije Hasan, a Hasanaginica ono što je vazda i svugdje bila – Hasanaginica, ako nema slova/glasa H, kako ćemo onda izgovarati ime države u kojoj se park nalazi? Rvatska?

(bportal)