Živiničanka Alma Hodžić ljubav prema pisanju je otkrila još u ranim danima djetinjstva, u osnovnoj školi je krenula na literarnu sekciju i počela da piše priče i pjesme. No, nikada joj nije palo na pamet baviti se tim. Domet je bio nevoljko čitanje pismenih radova pred razredom. Nije voljela da ljudi čitaju što piše, tek nekoliko bliskih osoba.

“Uvijek sam se sramila osjećajnosti koja me pokreće, a ta se najbolje izražavala u ispisanim riječima. Tamo je nisam mogla sakriti i zbog toga nisam htjela pred publiku. Taj se strah počeo gubiti kada sam napisala prvih nekoliko pjesama i priča. Svaku je trebalo pročitati pred razredom i to su bile prave muke, a onda je postalo lakše. Teme su same izranjale, a mašta se sve više prepuštala. Pisala sam ono što sam morala pisati, što je bilo u meni- kaže Alma.

U rubrici “Glas mladih” koju smo nedavno pokrenuli na portalu, objavit ćemo i pjesme koje nam je poslala Alma, posvećene njenim roditeljima.

MOJA MAMA

Moja mama je kao ruža, ljubav i toplinu ona meni pruža.

Kad spusti poljubac na moje lice,za mene je to kao cvrkut ptice.

Ja čuvam majčine ruke, i pomažem joj oko njene muke..

Ljubav prema majci traje dugo, jer ja je volim puno.

Ova pjesma kratka je i mala al’ s njom želim mojoj mami reći:

“HVALA ŠTO SI MI ŽIVOT DALA!”

BABO

Kad jutro rano osvane, moj babo tada ustane.

Spremi se i na posao krene mora da radi za: mamu, seke i mene.

Kada se kući umoran vrati, njegov umor niko ne shvati, već odmah kao iz topa: „Evo, izvoli gotova klopa“.

Ni za obrokom nema mu mira, treba nam: olovka, jakna, lektira. Svi tada u glas traže nešto, a mama galamu smiruje vješto.