Pokretanje vlastitog posla ideja je koja privlači mnoge, ali malo ko se odvaži hrabro uploviti u poslovne vode. Za sve pa i za pokretanje vlastitog biznisa potreban je prvi korak. Međutim, u Bosni i Hercegovini svakodnevno svjedočimo tome  da mladi i prije učinjenog prvog koraka, nerijetko, odustanu.  Demotiviranost i osjećaj da nemaju potrebnu podršku osporava svaki njihov pokušaj. Tako se iz dana u dan povećava broj onih koji radije odlaze u druge države u potrazi za poslom. Ipak, postoje i oni koji su čvrsto odlučili da ne žele napustiti svoju državu. Oni sa malo više hrabrosti, upornosti i optimizma.

Jedna od ovih hrabrih i upornih je Aldina Ćurtović, supruga i majka troje djece, mlada žena koja je napustila posao novinarke kako bi pokrenula svoj biznis. U nastavku pročitajte razgovor sa Aldinom:

Na početku možeš ukratko da se predstaviš.

Ja sam Aldina Ćurtović, imam 27 godina, majka sam troje djece. Imam blizankinje, njima je 3 i po godine i djevojčicu od 7 godina. Završila sam srednju školu u Tuzli, smjer arhitektonski tehničar, te sam potom slijedom okolnosti upisala žurnalistiku. Radila sam kao novinarka a sada sam registrovala Stari Tradicionalni Obrt “Delasa Art” i bavim se šivenjem odjeće za djecu. 

Koliko dugo si radila posao novinarke i voditeljke? Opiši nam svoje iskustvo u radu sa ljudima. 

Kao novinarka sam radila šest godina, najveće iskustvo sam stekla radom na terenu i razgovorima sa ljudima. Uvijek su me zanimale pozitivne priče, one priče koje će nam uljepšati našu svakodnevnicu. Sjećam se i da sam prilikom upisa na fakultet imala zadatak da napišem čime ću se baviti kada diplomiram i baš sam pisala o tome da me ne zanima crna hronika, kriminal, nego samo ono što je pozitivno. 

Napustila si svoj prvobitni posao i odlučila da se baviš šivenjem odjeće za djecu. Šta je bio okidač za napuštanje novinarskog posla? Da li je ta odluka došla odjednom ili si je postepeno razmatrala? 

Moj prvobitni posao sam napustila nakon gotovo dvije godine neprospavanih noći. Voljela sam i jedan i drugi posao i nisam mogla odlučiti šta bih više voljela raditi u životu, pa bih tako radila do 16 sati u firmi, a onda bih došla kući, provela vrijeme sa porodicom, te bih ostala od navečer 22 sata do 3-4 ujutro da završim narudžbe a uvijek ih je bilo mnogo i još uvijek je tako, te bih odspavala 3 sata i potom opet išla na svoj pravi posao i to je vremenom postalo iscrpljujuće. Obzirom da imam troje djece, te da je bio problem vezano za “čuvanje” djece dok sam ja na poslu, konkretno, svekrva je pomagala uvijek, ali godine čine svoje, tako da joj je sve teže padalo čuvanje, odlučila sam da idu u vrtić. No međutim, ni taj izbor nas nije činio sretnim, teško je to sve organizovati kada imate puno obaveza, troje djece, cijeli dan pod stresom nekakvin.. Odlučim ja da je vrijeme da napustim svoj prvobitni posao i olakšam nam svima. U tom periodu je trebao biti i Javni poziv za samozapošljavanje pa sam donijela i odluku da registrujem obrt, te da se više posvetim svom poslu kod kuće, jer sam uvijek mogla nekako organizovati i obaveze oko djece, kuće ali i oko šivenja.

Možeš li napraviti paralelu između te dvije vrste posla? U čemu su prednosti ili nedostaci jednog i drugog?

Prednost mog sadašnjeg posla jeste što mogu biti u kući sa djecom, brinuti o njima, a ujedno i doprinositi kućnom budžetu, nedostatak je što je to nekada i monotono za nekoga ko je proveo mnogo vremena na terenu i družio se mnogo sa raznim profilima ljudi. 

Prednost starog posla (novinarstva) jeste druženje, svakodnevna komunikacija, zanimljive priče a nedostataka nije bilo, jer je firma odlična, baš su mi pružili sve sto jedna firma treba pružiti radniku. 

Kada si se prvi put susrela sa šivaćom mašinom? Kako ili od koga si naučila prve korake šivenja? 

Prvi put sam se susrela sa mašinom kod mame. Kroz šalu sam mužu rekla, mogla sam kupiti mašinu, hoću da imam mašinu, šta znam, kupim materijala, sašijem curicama nešto, obzirom da imam tri.. On je rekao pa kupi, ako imaš želju, mada je bio sumnjičav jer sam uvijek imala takve “fiks” ideje. Kad sam kupila mašinu, sašila sam prvu kapu, još uvijek imam tu fotografiju. To je bilo u septembru 2019.godine. Meni se to dopalo mnogo, bio mi je bijeg od svakodnevnice. Onda sam kupila prvi materijal, pa drugi, pa vidjela ova drugarica kapice, pa hoce ona, pa druga, treća i onda sam osnovala svoju stranicu. Kasnije su kape obišle cijelu Bosnu i Hercegovinu, pa i dijasporu. Odlucim da proširim asortiman, uporno sam vjezbala, bacala materijale, tražila nove krojeve, baš sam imala zelju da naučim. Sada već znam gotovo sve sašiti kada je u pitanju dječija konfekcija i moji proizvodi redovno stižu u svim gradovima Bosne i Hercegovine ali i inostranstva. 

Je li bilo teško usavršiti tehnike šivenja, jer odjeća koju imamo priliku da vidimo na tvojoj stranici je impresivna. 

Jeste, baš je bilo teško, bilo je i suza, umora, stresa, ali je želja za napretkom bila veća. Htjela sam kvalitet, a zamislite sad nekoga ko nikad nije uzeo kist u ruke i hoce da uradi maestralno djelo, normalno da ne može. Za sve je potrebno mnogo strpljenja, truda, upornog rada i definitivno želja. 

Spomenula sam već tvoju facebook stranicu. Možeš li nam reći kako se zove i odakle ideja za naziv? 

Moja stranica se zove Delasa Art, logo je radio Ahmed Hadžić i on je neko ko mi je i predložio takvo ime, jer sam htjela da inicijale imena moje djece budu “utkana” u moj mali biznis. Tako su Delila, Lajla i Sajra postale “Delasa Art”.

S obzirom na to da sada izrađuješ odjeću za djecu, da li možemo u budućnosti očekivati od tebe da šiješ i za odrasle? 

Počela sam i za odrasle da šijem odjeću, ali je za to ipak potrebna “mašinerija”, jer tu ide mnogo materijala, mnogo vremena i strpljenja. Ja to sad trenutno nemam u tolikoj mjeri, ali za 2-3 mjeseca ce to sve biti na “svom” mjestu, pa sam tako danas zahvalna ako i pored troje djece bilo šta stignem uraditi a stignem. 

Kako te ljudi mogu kontaktirati i naručiti svoju narudžbu? 

Za narudžbu mi mogu pisati na mojoj Facebook stranici “Delasa Art”. 

Za kraj šta imaš poručiti svim mladim ljudima koji žele pokrenuti vlastiti posao i šta misliš koji su glavni faktori za uspjeh?

Pa za početak, potrebno je novca za pokretanje biznisa bilo kakvog, ali to sve ide malim koracima, bar u mom slučaju i za to je potrebno mnogo strpljenja. Ispocetka sam sakupljala novac od narudžbi kako bi kupovala mašine koje će mi olakšati posao, pa sam kupovala materijale, razne, pa pribor.. Potom sam ulagala u stolove za šivenje, pa opet u mašine. Kada sam se “smirila” odlučim da pokrenem pravi biznis, ali sam do tada već stekla mnoge kupce i nije me bilo strah, jer uvijek ima mnogo posla, ako ne ide jedno, ide drugo, ako ne ide drugo, ide treće, uglavnom, ima posla. Ja sam uvijek govorila da necu ići iz Bosne i Hercegovine i da ću dati sve od sebe da ovdje postignem nešto, možda jeste teže, ali sam i ponosna zbog toga što sam i u ovakvoj državi uspjela pokrenuti i održati takav biznis i nadam se da će tako i ostati. 

Projekat se realizuje zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina ResilienceInitiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).

(Priče sa granice/ Minela Dugonjić/Radio Feral)