Ja sam Ademir Avdić U Srebrenicu sam se vratio 2017. godine. Radim u Klasu. Kada me pitaju o životu u Srebrenici ja volim da kažem da je to najljepše mjesto na svijetu za mene. Iskreno volio bih da ima više mladih u Srebrenici, ali konkretno to je problem u cijeloj BiH.

Ljudi koji tu žive i bore se da opstanu u Srebrenici sa svojim porodicama vjerujem da oni imaju isto mišljenje kao i ja i da je njima stalo do ovog grada isto toliko kao i meni. Trenutno stanje je jako loše ali mi mladi treba da gradimo bolju budućnost sebi, svojoj djeci da se sutra i oni ponose što su iz Srebrenice, ali to šta ja imam sa Srebrenicom to ja zovem ljubav. To su vrlo snažne emocije, koje su nekada zasnovane na racionalnim razlozima, a nekada i nije baš tako. To što osjećam prema ovom gradu a tj. Srebrenici sliči osjećajima kakve imam prema svojoj porodici, prema svojoj majci i svome ocu, prema svom bratu…

Ja Srebrenicu volim i tako, a volim je i drugačije. Na pitanje šta očekujem od Srebrenice i slično rado kažem da očekujem neke promjene, a ja sam ne mogu mjenjati ništa, volio bi da se još dosta nas uključi za bolje sutra. Pored toga što volim živjeti ovdje u našoj prelijepoj Srebrenici, volim i posebnost ljudi povratnika u ovom gradu. Jer svi se znamo nema nas mnogo samo mi bude krivo i teško što su nas drugi zaboravili što su nas napustili i ostavili da se borimo sami kako znamo i umijemo a znaju i svjesni su kroz šta smo mi prošli i danas prolazimo. I moja poruka bi bila sve dok ima nas u Srebrenici biće i Srebrenice!!!

(Kroz Objektiv)