Nedjelja, za neke sasvim običan dan ali za mene već ranije isplaniran i popunjen. Ustajem u 10:30 i prvo što radim zovem Dževada Sakića u Kalesiji poznatijeg kao Džele i pitam jel ustao, jer znam da u 11:00 sati imamo dogovoreno kretanje sa džipom na obronke Majevice. Sastanak u Lipi, kafiću u kojem odsijedaju mnogi kalesijci, valjda zbog dobre kafe koja su tu služi. A tu pravimo raspored i maršutu kretanja. U razgovoru mi govori da će nam se danas pridružiti i njegovi prijatelji iz Kladnja Muhamed Čamdžić i Dino Hidić, dok će vođa puta biti Fikret Križevac uposlenik Službe civilne zaštite u Kalesiji. Nekako mi drago, jer ću imati priliku da napravim što više fotografija džipova u blatu, granju…

Džip je spreman, sve je utegnuto onako kako bi to trebalo da bude, a zatim nam se pridružuju Čamdžić, Hidić i Križevac i krećemo iz centra Kalesije. Ja sam sjeo u “Jeep” kojim je upravljao Muhamed Čamdžić i sa nama je i Dino Hidić, dok je Dželetu pripalo to da bude vođa puta jer je s njim vrsni poznavalac šuma Majevice Fikret Križevac.

Prolazimo sa džipovima koji stvaraju malo veću buku kroz Dubnicu, a mamimo i poglede znatiželjnika koji gledaju te “divlje zvijeri” koje lome kamenje pod točkovima. Odmah po izlazu iz Dubnice, ulazimo u šume Majevice. List, potoci, kamen i polomljeno drveće prvo je što mi privlači pogled, a zatim uzimam aparat da napravim koju fotografiju. A onda mi u kadar ulazi Dževad Sakić za kojeg sam ranije već znao da za njega nema prepreka, sa svojim džipom i izvodi ekzibicije od kojih vam se zavrti u glavi. Sa svojim društvom u drugom džipu komentarišemo trasu puta, zadovoljni su ponuđenim i već osjetim da kod njih radi adrenalin i želja da “pregaze” mnoge potočiće i da se “probijaju” između drveća koje dozvoljava da samo kroz njihove krošnje prodre malo sunca.

Muhamed Čamdžić uključuje duplu vuču, uz upozorenje da se malo pridržimo jer će ovo biti vožnja za pamćenje. Tog trenutka sam zaboravio da imam aparat u rukama, jedino što sam vidio su blato i kamenje koje je letjelo po cijelom džipu. To je trajalo desetak minuta, odmakli smo od naseljenih mjesta duboko u šume Majevice. Držali smo se sigurne trase puta, ali smo prolazili pored traka koje su označavale minska polja. Fikret Križevac nam govori da nema razloga za strah, jer je on ove dionice već obišao i da je on i obilježio minska polja.

“Ovo je dobra trasa, sviđa mi se. Džele se vere sa svojim džipom mi ćemo kud god i on krene”, govori Muhamed Čamdžić dok lagano ispija vodu i gled au mnogobrojne satove na instrumental tabli koji označavaju ulje, jačinu struje, temperaturu i šta sve ne. U jednom trenutku mi se učinilo da sam vidio čak i kompas. Iza nas su ostajala brda i brdašca a sve više i više se vidjelo nebo. A onda jedna nizbrdica i strah.

Dok se krećemo iza džipa kojim je upravljao Dževad odjednom vidimo da će se prevrnuti, jer je valjda ušao brže u jednu krivinu u kojoj su špure bile napunjene lisćem. I onda odjednom vidimo njegove točkove u zraku. Stajemo i sva trojica smo istrčali kako bi mu pomogli, a on se sa osmijehom izvlači iz prevrnutog džipa i prvo što nam je rekoa bilo je “zar vam nisam rekao da je dobra trasa puta”, a mi smo tada “pukli” u smijeh sa pitanjima gdje je Fikret Križevac i kako se sada osjeća. Odjednom je i on “čitav” i nepovrijeđen izašao iz džipa, ali prvo smo vidjeli njegovu ruku u kojoj je bio mobitel i foto aparat.

Nakon malo razgledanja u akciju stupaju kolege. Čamdžić i Sakić kao da sa ovim od ranije imaju iskustva. Zakačaju sajle, španere i kroz nekoliko trenutaka džip je opet u voznom stanju. Osmijeh i kretanje dalje. I dalje nas Križevac drži u neizvjesnosti i ne govori nam koliko je još do Jajića ili nekog drugog mjesta. Nakon pola sata vožnje dolazimo na jedan brežuljak gdje pravimo pauzu, a tu nam Fikret održava mini čas istorije na kojem nas upoznaje sa Lisačom, Majevicom i borbama koje su tu vođene. Priča nam o predaji četnika koji su godinama ubijali mladost Kalesije i o tome kako je Armija BiH tada poslala poruku svima kako se postupa sa ratnim zarobljenicima. U priči je zastajao u nekoliko navrata, valjda su mu emocije proradile. U toj jednoj pauzi prekidam tišinu i govorim da treba da nastavimo prema Jajićima. Nekoliko prepreka i dolazimo do lovačke kuće gdje iz prljavih i blatnjavih automobila vadimo hranu i piće. Pomišljam vrijeme je za pauzu, gdje sam bolje upoznao i Čamdžića sa kojim sam taj dan proveo ponajviše vremena kao njegov suvozač. Od ranije znam mu porodicu, ali mogu reći fin momak, prijatelj i osoba koja je spremna uvijek pomoći. Iz njegovih priča zaključujem i da je veliki humanista, sve to mi je kasnije i sam Dževad potvrdio. Dakle, nisam se prevario riječ je o čestitom momku.

Na pauzi ostajemo duže od predviđenog, a onda pravimo raspored za nastavak putovanja. Sjedamo, vežemo se i tek onda primjećujemo da imamo problem. Bravica za paljenje u džipu koji se ustvari i zove “jeep” je zaglavila. Nikako ga nismo mogli pokrenuti. Na scenu tada stupa Dževad Sakić koji je na izgleda bio spreman za ovakvo nešto. Izvukao je sav potreban alat i uslijedilo je skidanje volana, bravice i mnogih dugmadi koja su se tu našla. Sve je bilo popravljeno prije mraka, a naše putovanje je opet nastavljeno u pravcu Jajića odakle smo se spustili opet do mjesta sa kojeg smo krenuli. Uz kafu u Lipi pozdravili smo se i dogovorili sastanak i naredne sedmice kada ćemo obići teren do Sapne.