Dragoslav Dedović, pjesnik, esejist, prevodilac, pubicista, novinar, je rođen 1963. u Zemunu, odrastao je u Kalesiji, gimnaziju je završio u Tuzli, a studij studij žurnalistike u Sarajevu. Uoči rata javno se angažovao protiv nacionalizma i upotrebe vojne sile i napustio je bivšu Jugoslaviju nakon početka rata u Bosni i Hercegovini. Danas živi u Kelnu, radi u Bonu, šef je Programa na srpskom jeziku medijske kuće Dojče vele, a vikendom je uglavnom u Berlinu gdje mu žive žena i sin.

Kako kaže, stalno vozari i zuji kao kuglica u fliperu, između tri njemačka grada. Dedović je objavio sedam zbirki poezije. Više puta je nagrađivan, između ostalog na Slovu Gorčina (1988), Godišnjom nagradom za najbolju knjigu Društva pisaca BiH (2005), Pečatom varoši sremskokarlovačke (2012) kao i stipendijskim boravcima njemačkih književnih institucija. Eseje i analitičke tekstove objavljuje i na njemačkom. Prevodi sa njemačkog i na njemački, a njegovi književni tekstovi su prevedeni na više jezika. Zastupljen je u nekoliko antologija bh. i srpskog pjesništva. Sa Dedovićem smo razgovarali u Gradskoj biblioteci Kalesija.

– Gdje sada živiš i čime se baviš?

Dedović: Živim u Kelnu, gdje sam sa prekidima od 1999. Prethodno sam magistrirao u Ahenu i neko vrijeme živio na jugu Njemačke.Radim u Bonu, dakle, vozarim, to je otprilike relacija Kalesija – Tuzla, nekih 20-ak kilometara. Šef sam Programa na srpskom jeziku medijske kuće Dojče vele. A vikendom sam uglavnom u Berlinu gdje mi žive žena i sin. Dakle, zujim kao kuglica u fliperu, između tri njemačka grada.

Pjesničko pleme

– I ove godine si bio gost Sarajevskih dana poezije. Kako ocjenjuješ te susrete i kako si ih ti doživio?

Dedović: U Društvu pisaca sam od 1988. To je moja matična književna porodica. Pošto oni organizuju ove pjesničke susrete, kad god mogu dođem u Sarajevo za vrijeme njihovog održavanja. Desilo se da sam ove godine opet mogao da dođem. Moderirao sam književno veče pjesnika iz dijaspore I nastupio na otvaranju. Potom sam došao u Kalesiju da obiđem majku.

Sarajevski dani poezije, za razliku od mnogih novokomponovanih pojava, imaju kontinuitet koji seže unazad više od pola vijeka. Za mene je to mjesto u kojem se usamljeni pojedinci – jer pjesnici to jesu bez obzira da li su iz Bosne, regije i svijeta – zakratko pretvaraju u jedno pjesničko „pleme“. To rođaštvo po senzibilitetu je čak vidljivije u neformalnom druženju nego u zvaničnim programima. Osim toga, još uvijek postoji publika koja je spremna da dva sata sluša poeziju, što je u vremenima ubrzane digitalne komunikacije skoro čudo. Osim prijateljstava, to su razlozi koji me stalno vraćaju u Sarajevo za vrijeme Sarajevskih dana poezije.

Kraljica poezija ostaje privilegovana

– Radiš li na nekoj svojoj novoj knjizi?

Dedović: Da. Pjesnička zbirka “Usijanje” izlazi ove godine u Novom Sadu. Istovremeno, u Sremskim Karlovcima izlazi knjiga “Gloria mundi” koja okuplja moje rimovane pjesme – one su manjinski i sporadično zastupljene po mojim knjigama, pa će ovako okupljene ponuditi drugačiji način čitanja svega što sam do sada napisao. Osim toga, imam skoro završen rukopis esejističke proze, to se hladi u fijoci, pretpostavljam da ću ga aktivirati sljedeće godine, negdje u Bosni.

– Pišeš li na njemačkom?

Dedović: Da, novinske tekstove, političke analize, radio-drame. Tu i tamo “omakne” mi se esej ili kratka priča na njemačkom. Kraljica poezija ostaje privilegovana, ona je moguća samo na maternjem jeziku.

– Prevodio si naše autore na njemački i njemačke autore na naš jezik. Šta ti je lakše prevoditi?

Dedović: Lakše je prevoditi na maternji jezik. U obrnutom smjeru, na njemački, to je za nekoga kome maternji jezik nije njemački moguće samo ukoliko to radi u prevodilačkom paru, sa nekim ko će tekst suštinski „ponjemčiti“. Tako i ja radim.

Proza Faiza Softića je arhetipski jaka

– Kako prevoditi poeziju? Slažeš li se sa definicijom poezije u kojoj se kaze da je poezija ono što se izgubi u prevodu? Je li prevedena pjesma, zapravo, nova pjesma čiji je autor sam prevodilac?

Dedović: Izvjesno je da je za dobar prijevod pjesme neophodno da prevodilac posjeduje pjesnički eros, a knjiško znanje oba jezika na visokom nivou se podrazumijeva. No, kao što rekoh, ono samo nije dovoljno. Prepjev često zahtjeva da formalno „iznevjeriš“ originalni tekst da bi se na jeziku na koji prevodiš pogodila suština originala. Svako ko je pokušao da prevede makar jednu pjesmu zna o čemu govorim. U originalu nešto zvuči kao plesni trans ili liturgija. Ako prevedeno zazvuči kao izvještaj sa berze, iako je sve korektno urađeno, onda je poezija zaista to što se izgubi u prevođenju. Prepjev je privilegija darovitih ljudi, isto kao i sam čin uobličavanja riječi u pjesmu.

– Pratis li bosanskohercegovačku književnu scenu i koga od bh. pisaca posebno cijeniš?

Dedović: Počeću od proze. Oni koji nisu čitali „Šumski duh“ Gorana Samardžića moraju to nadoknaditi. Evropski format imaju Asmir Kujović, Alma Lazarevska, Faruk Šehić, Nenad Veličković, Amir Kamber, Damir Uzunović. Proza Faiza Softića je arhetipski jaka. U poeziji ne bih ocjenjivao, postoje ljudi čiji mi je senzibilitet blizak, mogao bih nabrajati, ali neću, sve su mi to drugovi i drugarice, ne bih da izdvajam.

Prava umjetnost putuje kroz vrijeme

– Nisu rijetka mišljenja da je u Bosni prisutna hiperprodukcija kada je riječ o pisanju i objavljivanju knjiga. Ide se dotle, da neki kažu: “Ko u Bosni ne zna ništa raditi, ode u političare ili u pisce.’” Čini li se tebi situacija takvom?

Dedović: Lakše se stiže do štampane knjige, to je tačno. Gubitak vrejdnosne orijentacije je prisutan i u ovoj oblasti, kao i u svim oblastima sred tranzicionog košmara, i to je istina. Ali prava umjetnost putuje kroz vrijeme, koje, kao filter, ne propušta osrednjost. Zato je strpljenje utjeha svih koji misle da im vrijeme nije naklonjeno.

– Skoro svi bh. pisci se žale da se od kniiga i pisanja teško može živjeti. Kakva je situacija u Njemačkoj?

Dedović: Vrlo mali broj pisaca živi od pisanja. Oni koji su tzv. slobodnjaci često dobijaju književne stipendije koje im omogućavaju da nekoliko mjeseci pišu bez novčanih briga. Postoji čitav sistem tzv. literarnih kuća u kojima se čita za solidne honorare. Inače, tezge za medije, i drugi izvori prihoda popunjavaju i u Njemačkoj skroman kućni budžet pisaca. Postoje jaka cehovska udruženja. Lakše je nego u BiH. Ali pisanje je, kao i svugdje u svijetu, za većinu pozvanje a ne poziv. Ukoliko uzmete moje prihode, ja sam profesionalni novinar koji van svog poziva uzgred piše poeziju. Ukoliko me pitate ko sam ja, kako vidim svoju osnovnu djelatnost, zašto sam ja na ovom svijetu, kažem da sam književnik koji se, eto, profesionalno bavi novinarstvom.

– O čemu piše Dedović u svojim pjesmama? Preferiraš li neku posebnu pjesničku formu?

Dedović: Pjesme prozivaju Dedovića, u njima je sve moguće od očajanja nad istorijom do magije mističnog trenutka, kao u ljubavi. Forma je zadatak, nju tražim, ta potraga je pisanje.

Pišem roman o Kalesiji

– Živimo u vremenu kada predrasude dobrano formiraju svijest ljudi i diktiraju norme ponašanja. Jedna od “žrtava” predrasuda je i Kalesija koju neki žele prikazati, predstaviti kao metaforu za zaostalost. Ti si dolazak na Sarajevske dane poezije iskoristio si i za dolazak u svoju Kalesiju, gdje živi tvoja majka. Kako ti doživljavaš Kalesiju?

Dedović: Kalesija je za meine prije svega moja majka, koja je sebe ugradila u ovu čaršiju, učeći djecu slovima. Inače, Kalesija je u mojem doživljaju još obilježena sa dva pojma – djetinjstvo i zavičaj. Ispalo je da sam, udaljavajući se cijeli život, od djetinjstva vremenski i od zavičaja prostorno, u zrelim godinama sagledao Kalesiju kao jedinu tačku na zemaljskoj kugli u kojoj je, meni, bezavičajcu, moguće da se nakratko vrati u djetinjstvo / zavičaj. Makar pritom morao sagledati kalesijsku stvarnost kao palimpsest, rukopis u kojem je originalni tekst sastrugan da bi se preko njega napisao novi. Što se tiče predrasuda, znam da su plemeniti ljudi u metropolama i u palankama jednako rijetki. A globalnim premrežavanjem postaje svejedno odakle se priključujete u opštu komunikaciju na niskom estetskom i intelektualnom nivou.

Uostalom, mogu da kažem da su se veliki gradovi nakon devedesetih poseljačili, a Kalesija se urbanizovala. Tako da oni koji Kalesiji spočitavaju neki bogomdan primitivizam liječe svoje primitivne komplekse, koji su na ivici rasističke nadmenosti.Isprazni snobizam velikih čaršija me je uvijek nervirao u najmanju ruku isto kao i nesumnjiv nedostatak interesovanja u Kalesiji za bilo koju estetiku osim zavičajne.

– Neke tvoje pjesme su posvećene Kalesiji. Rekao si nam i da pišeš roman o Kalesiji. Reci nam nešto više o tome?

Dedović: Upravo sam spomenuo predratnu stvarnost koja je poput originalnog rukopisa na palimpsestu sastrugana ratom, a preko toga je ispisan rukopis nove stvarnosti u čijem oblikovanju, ni pozitivno, ni negativno, ja nisam učestvovao. Međutim, kada sam poslije dvadeset godina, ovih dana sreo Muhameda Halilovića, Pulju, on me podsjetio da sam ponekad, onako za svoju dušu, svirao gitaru u radio-klubu koji se nalazio iznad Doma kulture. A sada nema ni Doma kulture, ni te gitare, ni radio-kluba, ni tog otvorenog prozora pod kojim nailazi moj drug Puljo da to čuje. Sve to spada u smiješnu i dirljivu povijest o tome kako je rok muzika osvojila naše duše, kako smo mi kao čaršijska mlada avangarda, neka vrsta rok skojevaca, odlučili da osvojimo Kalesiju, pa onda i svijet sa svojom svirkom, i kako je taj projekat uz puno smijeha i pokoju suzu, slavno propao. Roman će se zvati „ROKALESIJA“

Razumjeti drugo i drugačije

– Da bismo neke stvari bolje vidjeli, često se moramo izmaknuti od objekta našeg posmatranja. Kako se tebi iz njemačke vizure čini politička situacija u BiH? Da si neko ko može postaviti stvari na svoje mjesto, šta bi uradio, promijenio, da Bosna bude normalna država u kojoj će svi njeni građani normalno da žive?

Dedović: Ta kvadratura kruga već dvije decenije nije moguća. Ako je etnička segregacija jedini princip oko kojeg se posvađane elite suštinski slažu kako možete očekivati dobre rezultate zasnovane na pogrešnoj premisi? Ravnoteža između individualnog i kolektivnog je u BiH potpuno poremećena na štetu individualnog. Međutim, rekonstrukcija mješovitih gradova, brakova i neka bh. verzija bratstva i jedinstva, ma koliko bila simpatična, spada u domen prohujalih utopija. Ustavotvorni konvent, koji bi sada započeo rad i završio ga, najvjerovatnije, tek za nekoliko godina, ako bi ga ikada završio, bio bi prvi korak ka normalnoj političkoj zajednici. U takvoj zajednici bi se jače naglasila individualna prava ali bi međuetnička pravda i zaštita kolektivnih prava – do autonomnog upravljanja entitetima – morali isto tako biti zagarantovani. Govorim šta bi bilo neophodno, ne šta je trenutno politički moguće.

Pišem noću, kradem od sna, u vozu, metrou, autobusu

– Koliko promjeni situacije može doprinijeti umjetnost, književnost? Šta i koliko pisci mogu učiniti?

Dedović: Pisati. Javljati se za riječ. Upozoravati da i riječ može završiti u nasilju. Ne veličati samo svoje, već ga propitivati. Pokušati razumjeti drugo i drugačije, Naposlijetku, pošto je svako po prvi put ovdje, inače, a sve se oko njega ponovlja u bezbroj varijacija, trbalo bi tragati za jezikom na kojem je to lično, neponovljivo iskustvo saopštivo drugima, čime postaje univerzalno.

– I, za kraj, reci nam nešto o svom činu umjetničkog stvaranja. Imaš li neko posebno vrijeme kad pišeš, neki ritual? Čekaš li inspiraciju ili možeš, kao što neki rade, da odu u svoj ured i da u svoje “radno vrijeme” pišu svoja književna djela?

Dedović: Pišem uglavnom noću, pred spavanje, kradem od sna, ili u vozu, metrou, autobusu.

Tako imam izgovor da mi je kratka forma pjesme najbliža. Njemačka riječ za pjesništvo je rođaka riječi „Zgušnjavanje“. To pogađa suštinu modernog pjesničkog postupka.

Za proznu „raspričanost“ mi treba zamaha, moj život je takav da mi to rijetko dozvoljava. Zato će „Rokalesija“ uzeti koju godinicu.

Razgovarao: Fahrudin Sinanović