Politika ih napravila građanima drugog reda koji se bore za golu egzistenciju

Dok su nekad uživali najveći ugled u društvu i bili najveći kapital jedne zemlje, prosvjetni radnici u Bosni i Hercegovini danas su marginalizirani i poniženi. Politika ih je napravila građanima drugog reda koji se bore za golu egzistenciju. Neki od njih i više od deset godina rade na ugovorima, bez riješenog stalnog radnog odnosa, za plaće od kojih jedva mogu prehraniti svoje obitelji. Umjesto da im jedina briga bude odgoj djece, profesori, nastavnici i učitelji danas moraju brinuti hoće li zarađeni novac uopće dobiti.

Mevludin i Meliha Selimović cijeli svoj radni vijek, duži od 30 godina, proveli su kao prosvjetni radnici. On je inžinjer u srednjoj Saobraćajnoj školi u Tuzli, a ona nastavnica matematike u Osnovnoj školi Jala. Roditelji dva odrasla sina pričaju sa koliko su ponosa nekada uživali u svom radu.

„Društvo je bilo tako uređeno, škole su bile uređene, svi su bili zadovoljni, škole su bile opremljene. To su bile radionice, fabrike, gdje smo mi stvarno naučili. Ja se sjećam i dan-danas nekih stvari iz tog vremena. A gledajući naše škole sada, mi smo katastrofa”, kaže Mevludin Selimović.

I Meliha i Mevludin žive od plaće nastavnika koja je manja od 450 eura. Plaće već mjesecima kasne. Umjesto nekadašnjih prepričavanja lijepog radnog dana sa učenicima, danas se uglavnom jedno drugom jadaju.„Nekad smo se ja i on hvalili da imamo lijepe pozive. Danas pred djecom to ne mogu da kažem. Slušajući našu kuknjavu, djeca zaključuju: ‘Ma kakav vaš poziv, ne vrijedi ničemu.’ Moja rođena djeca! Jer kad kažem biće plata sutra, oni se pitaju pa kad će to sutra doći”, priča Meliha Selimović.

Škole u TK više Ministarstvu obrazovanja ne smiju dostaviti niti jednu fakturu kako bi kabinetska nastava bila opremljena. Profesorica Meliha objašnjava kako to ona danas predaje matematiku:„Vjerujte da sad u jednom kabinetu matematike mi nemamo šestara, pa je moj direktor, da bih ja mogla sa šestarom raditi, nabavio ping pong lopticu koja bi se naslonila na taj šestar, da bih ga mogla na tablu nasloniti… Možete misliti improvizacije! I ja sam s tim nastavila da radim. Nema drugih.”

Stub društva

U Tuzlanskom kantonu posljednjih petnaestak godina praksa je da se prosvjetni radnici upošljavaju na određeno vrijeme, što je dodatni pokazatelj odnosa prema nastavnicima.Iako je zakonska obveza da nakon tri godine moraju dobiti stalan posao, Ministarstvo obrazovanja je pronašlo “rupu u zakonu”, pa svake godine na 10 dana nastavnicima prekida radni odnos kako ih ne bi morali zaposliti. Kako je živjeti u takvoj neizvjesnoti najbolje zna profesorica Aida Tuholjaković.

„Ja dosad nisam imala želju da odem i želim da ostanem ovdje, ali ovo stvarno nema nikakvog smisla. Ja mislim da ne postoji mjesto gdje je gore i žao mi je što nisam onoga momenta kada sam završila fakultet, na stranu i diplomu i sve, otišla. Mogla sam naći načina, ali nisam htjela da odem odavdje. Sad mi je žao. I prva mi je varijanta da tražim i da idem bilo gdje”, rekla je Tuholjaković.

Mehmedalija Bajrić iz Živinica punih 37 godina radi kao prosvjetni radnik. Kaže nam kako jedva čeka da okonča svoj radni vijek, ne zbog toga što ne voli svoj posao, već zato što je njegova profesija srozana na najniže grane do sada.„Nismo imali ovih briga koje sad imamo. Nije nam niko ni pomenuo da trebamo čekati platu. Plata je bila uvijek na vrijeme. Znalo se za šta se radi i zaista nije bilo upitno da se dobije plata. Radnici nisu imali potrebe da postavljaju takva pitanja. Mi smo išli da pravimo programe kako da se zabavimo, a ne da razgovaramo kako ćemo preživjeti. Imali smo dovoljno toga da se moglo otići rahat da se odmorimo”, prisjeća se Bajrić.

Politika kakva je u BiH nastavnike je natjerala da razmišljaju samo o goloj egzistenciji, a opće društveno shvaćanje sa iskrivljenom slikom značaja njihove profesije sve više ih predstavlja kao manje vrijedne ljude. Amela Feukić nastavnica je povijesti već 14 godina u OŠ Tušanj u Tuzli:„Nadam se da ćemo se uspjeti izboriti za svoja zakonska prava i da će vlasti u ovom kantonu shvatiti da su prosvjetni radnici stub društva jer odgajamo ne samo svoju nego i njihovu djecu, koja će preuzeti sve naše uloge u ovom napaćenom društvu.”

Za sve ovo zaslužan je sustav vrijednosti koji je potpuno poremećen. Prije samo dvadesetak godina prosvjetari su bili jedan od najvećih kapitala i predstavljali su ugled društva. Danas je ta slika potpuno drugačija, kaže nam sociolog Srđan Vukadinović.„Ne treba imati iluziju da će uspješnost društvenih reformi u bh. društvu, a situacija nije ništa bolja ni u ostalim društvima u regionu, krenuti naprijed kada se počnu mijenjati određeni tranzicioni segmenti strukture svijesti, a nosioci tih promjena su institucije obrazovanja, odnosno oni koji su glavni akteri u tom obrazovanju – nastavnici i učenici, odnosno studenti”, ističe on.

Zbog ovakvog stanja u školama, BiH je postala potpuno nesigurno društvo, kaže Vukadinović:„Tako da ćemo imati one pojedince koji se školuju za veoma mali opseg znanja i za veoma mali opseg djelatnosti, a itekako su nam potrebna su cjelovita znanja.” Dostojanstvo prosvjetnih radnika potpuno je narušeno. Mnogi od njih se osjećaju bespomoćno, ali i bezvoljno da bilo što promijene. Još gora je činjenica da svakodnevno nove generacije odgajaju poniženi profesori.

Autorica: Maja Nikolić