Sead izađe iz hotela i zastade. Iznenadilo ga je vrijeme. Tačnije nevrijeme. Nebo je bilo potpuno crno. Puhao je hladan neprijatan, pojak vjetar. Baš u tom trenu blještava, kratka munja bez milosti raspara nebo i gotovo istodobno se razliježe gromovit prasak. Sead instiktivno uvuče vrat u ramena, ubibi se za tren, a onda strča niz stepenice i potrča prema kolima privijajući uza se svoj crni, topli kaput koji je držao u desnoj ruci. U hipu pomisli da ga navuče, no predomisli se. I kada uđe u kola, prebaci ga preko naslona. Na trotoarima nije bilo nikoga. Uto iz sporedne ulice istrčaše tri prilike i stuštiše se niz trotoar. Mrak ih proguta. Rafali vjetra postadoše još silniji. Sead pogleda sat na komandnoj tabli. Već je bilo jedanaest sati. Umiri se za časak. Nešto neprijatno, trnovito, ga štrecnu u lijevoj strani grudi. Da li bi bilo bolje da ipak ostane u hotelu i prespava tu noć koja je obećavala lijepo nevrijeme ?

Ma ne. Za pola sata je sigurno kod kuće. Zašto bi plaćao prenoćište ? Slegnu ramenima, pa energično odmahnu glavom. Zamišljen, oslonjen duboko u sjedište, ostade nepomičan nekoliko sekundi, desetak možda. Izgledalo mu je da mu se u glavi rađa neka nejasna ideja. Pokuša da je fiksira. No, ona se izgubi isto onako brzo kao što se i pojavi. Pokrenu kola i izađe s parkinga.

Baš tada krupne kišne kapi zadobovaše po kolima i samo čas kasnije, stušti se kiša, zakrili mu vidik.

Sastanak je trajao duže nego što je bilo predviđeno. Firma za koju je radio zapala je u prve teškoće, ali još to nije bilo ništa ozbiljno. Pa ipak, valjalo se vaditi. Pitao se da li će nova uprava koju su večeras naimenovali biti kadra da ih izvuče iz neprilike i eventualnih finansijskih nedaća ? Novi « patron », energičan, jak čovjek, stručan, odgovoran i ljubazan, možda malo previše, se trudio tokom sastanka da sakrije svoju krutost i strogost iza medenastog, po svoj prilici afektiranog držanja. Sead je bio zadovoljan svojim poslom trgovačkog predstavnika za taj dio zemlje, svakako i platom, jer je industrija šasija, okvira, prozora, vrata, raznih ograda od željeza i aluminijuma do sada bila prosperitetna i u usponu. Sjedište firme je bilo u Loznici, a filijala koju je vodio Sead u Bijeljini.

Prebrodivši dilemu krenuti ili ostati, u brzoj voznji izađe iz Banje Koviljače u kojoj je održavan sastanak. Napusti potom dugi pravac puta, skrenu udesno i tren kasnije nađe se na mostu. Drina je mjestimično bjelasala. Bila je nadošla. Uostalom, kao  i uvijek u ovo doba godine. U rano proljeće.

Sada je kiša lila kao iz kabla. Brisači su jedva uspijevali da se izbore protiv napada vode. Vjetar je ludovao. Munje su postale učestalije, blještavije, duže. Praskali su gromovi.

Ipak je trebalo da ostane u hotelu. Na suhom i toplom. Ali avaj ! sada je bilo kasno. Nastavi da vozi.

Baci brz pogled na tablu. Vozio je 120/130 km na sat. Kolovoz je bio mokar, klizav i njegova vožnja nije uopšte bila prilagođena prilikama. Ipak, ne smanji brzinu. Još kojih dvadesetak kilometara i kod kuće je. Ta prijatna misao mu pomilova mozak. Lahknu mu.

Munja osvijetli okolinu svojom rasprskavajućom, bijelom svjetlošću. Priroda se razuzdala, raspojasala. Potoci vode po kolovozu rascijepljeni na četvero točkovima kola su bježali u stranu. Sead uspori. Brza vožnja je prijetila vozilu da sklizne, da skrene s puta. Tek tada primijeti da je bio napet. Zurio je preda se i gledao kako prednji trap automobila guta bijele isprekidane crte na jarko osvijetljenom kolovozu. Nekako instinktivno stade da ih broji.

Jedna, dvije, tri ….

Munja bljesnu. Sead ušuti, a kada grmljavina zabrunda, poče ponovo.

Jedna, dvije, tri, četiri, pet ….

Nova munja. Ovoga puta kao da se dvaputa u kratkom blic-intervalu razlomi.

Jedna, dvije, tri….

Sead je sada brojao sekunde između bljeska munje i početka grmljavine. Time kao da je želio da pobjegne u mislima od nekog tihog jezovitog straha koji je počeo da ga tišti.

Ponovo munja.

Jedna, dvije, tri, četiri …..

Grmljavina, praskava, moćna.

Bijele linije su hitro izmicale. Nestajale u vodi i svjetlosti vozila.

Munja ovoga puta veoma kratka, blistava raspoluti nebo na dvoje i Seadu koji krajičkom oka uoči drvored pored puta s desne strane, se zanjiha i sunu u nebo.

Strese se.

Jedan ….

Grom je ovoga puta udario negdje blizu. Sead instinktivno uvuče glavu u ramena.

Jedna, dvije, tri, četiri, pet, šest…….

Kroz Seadovo tijelo su zamiljeli hladnjikavi, oštri trnci. Ščepa ga strah. Nikada nije doživio ovakvo nevrijeme. Moćno, silno, gromovito. Proguta pljuvačku. Zastade mu negdje u ždrijelu. Sead zamaha glavom, zakašlja se i guta smaknu niz želudac.

Jedna, dvije, tri, četiri….

Vrati se brojanju isprekidanih bijelih linija.

Jedna dvije, tri…..

Malo uspori, baci pogled na desno na saobraćajni znak čiju su žutu boju nemilosrdno bombardovale kapi uporne i nošene ustranu žestokim vjetrom.

Jedan, dva.

Ovaj put grom udari sasvim blizu, negdje slijeva.

Koji je on kreten ! Zašto nije lijepo ostao u hotelu i prespavao? Što mu je trebalo da se upušta u ovako opasnu avanturu ?

Jedan, dva, tri, četiri, pet….

I upravo u tom času kada bljesnu nova munja i kada Sead zausti da započne brojanje, učini mu se da na ivici puta, desno stoji neka prilika. Nastavi vožnju. Prva namjera mu bi da se ne zaustavlja, da produži put.

Zašto bi se i zaustavljao ? Koji kreten bi stajao onako mirno na ivici puta, šiban kišom i vjetrom ? Taj nije pametan. No, instinkt ili neka iznenadna radoznalost ga nagna da zakoči. Vozilo se zanese, kliznu nekih dva metra naprijed i zaustavi se. Okrenu se iza sebe. Ništa nije vidio. Samo mrkli mrak i mlazove vode koji su šamarali lim.

Nakon nekoliko sekundi grozničavog premišljanja krenu u rikverc. Pohahko, oprezno da ne bi promašio put. A kada stignu u visinu prilike koja je stajala pored puta, zinu u čudu, razrogači oči od nevjerice.

Sasvim mirna, potpuno nepokretna, na nekih metar-dva držala se neka djevojka, božanske ljepote, stara nekih dvadesetak godina, obučena u dugu tamno-zelenu večernju haljinu, širokog dekoltea. Porub njene haljine joj je dodirivao članke. Bila je bosonoga. Duga crna kosa joj je bila slijepljena na izrazito bijelim obrazima i lijevom ramenu. Svojim prelijepim modrikavim očima zurila je u Seada. Lice joj je bilo bezizražajno, nedokučivo. Sve to je Sead uočio u nekoliko sekundi koliko potraja bljesak munje. Ta slika, skoro nestvarna, izazva lučenje sokova u njegovom organizmu. Obuze ga uzbuđenje. Ta djevojka je bila tako različita od svih žena koje je dosada vidio i upoznao. Njene krupne modre oči, bjelina njenih obraza razbijena crvenilom njenih lijepih, sočnih usana, njene crne kose davale su figuri djevojke utisak savršenosti. Bjelina tena i dekolte njene zelene haljine obilno su nudili putenost i senzualnost.

Sead se nagnu na sjedište suvozača, pritisnu kvaku i otvori vrata.

– Gospođice, dođite ! – viknu.

Djevojka načini nekoliko klecavih koraka prema njemu. Priđe, pa gracioznim pokretom uđe u kola i smjesti se na sjedište. I ne pogleda Seada. Gledala je pravo preda se. Sva je bila mokra. No, to kao da joj nije uopšte smetalo. Ipak, Sead uze svoj kaput s naslona i ogrnu djevojku koja se i dalje držala ukočeno, uštogljeno.

– Evo ovo će vas zagrijati, gospođice – reče i maši se volana.

Krenu. Činilo se da vjetar još jače puše, da moćnim rafalima pojačava svoj bijes. Ni kiša nije jenjavala. Naprotiv, još oštrije i snažnije je zamahivala vodenim zavjesama i bacala ih na vozilo koje je usporavalo. Sead zaboravi bijele linije i sekunde koje je do maločas usrdno brojao. Pazio je na kolovoz i cijelo vrijeme krajičkom oka posmatrao čudnu djevojku. Ni riječi nije prozborila. Niti se i jedanputa okrenula prema njemu, Seadu. Nije ni drhtala, a morala je budući da je bila do kože mokra. Bilo je nečega nestvarnog, čudnovatog u držanju i ponašanju te djevojke. Bila je nepomična, kao iz stijene isklesana i samo su dvije kovržice na njenom čelu, pošto su se donekle osušile, povremeno poskakivale i podrhtavale u ritmu kretanja vozila.

« Kako je moguće da se ovako obučena u tu zelenu večernju, ljetnu haljinu i bosonoga našla na ivici puta, u ovoj pustoši ? », pitao se Sead.

« Šta je radila sama u oluji na ovom mjestu ? »

« Nije li se posvađala sa svojim momkom i napustila kola ? »

Sead slegnu ramenima. Nije imao odgovora na ova pitanja.

– Gdje idete, gospođice ? – upita i baci brz pogled na djevojčino neprozirno lice.

Ona se i ne pomaknu, niti što reče. Zurila je i dalje preda se, ukočena, nepristupačna.

Sead ponovi pitanje, ali ništa se ne desi.

« Nešto nije bilo u redu s ovom curom », pomisli.

Ponovo slegnu ramenima.

Upravo u tom času uđoše u grad, tačnije na periferiju, u Gvozdeviće. Odjednom djevojka podiže ruku. Sead instinktivno pritisnu kočnicu. Kola se malo zanesoše na vlažnom kolovozu. I prije nego što bilo šta uradi ili reče, Sead zastade u pokretu. Djevojka je naglo otvorila vrata i svojim sitnim korakom prešla trotoar do vratnica. Tren kasnije se izgubi u mraku neosvijetljene avlije.

Zbunjen djevojčinim reagovanjem i nestajanjem u mraku, Sead po ko zna koji puta slegnu ramenima. Na nekih tridesetak metara u unutrašnjosti avlije nazirao je konture male prizemne kuće.

I ponovo osjeti trnke, hladne srsi kako mu preliše grudi. Djevojčino ponašanje je u najmanju ruku bilo čudno, irealno. Pritisnu papučicu, stegnu nekako nervozno volan i krenu. Pola sata kasnije uvuče se pod jorgan i zadovoljno se protegnu. Napolju je kiša jenjavala, munje su se razrijedile, grmljavina slabila. Odjednom se Sead uspravi. Sinu mu da je zaboravio uzeti kaput kojim je ogrnuo djevojku kada je ušla onako mokra u kola. Pomisli da ustane, da se obuče, ali se predomisli. Već je ponoć prošla i bilo bi nezgodno buditi svijet u to doba. Ponovo legnu.

« Sutra ću otići tamo i uzeti ga », pomisli.

Zapamtio je on onu malu prizemnu kuću, a posebno drvena kanata.

Sutradan ni kafu nije popio. Obukao se brzo, sišao do kola i tren kasnije ih startovao. Vozio je polahko. Bilo je rano. Dan je bio svijetao, sunčan i ništa, sem nekoliko bara na asfaltu i mokrih trotoara koji su se isparavali nije pokazivalo da je samo nekoliko sati ranije bila istinska provala oblaka. Kada dođe u visinu male prizemne kuće, parkira kola uz trotoar s desne strane, pređe ulicu i nekako oprezno, oklijevajući priđe kapiji. Osmotri kuću. Učini mu se da se zavjesa na desnom dvokrilnom prozoru pomjerila. Gurnu vratanca kapije i stupi u avliju ne skidajući pogled s ulaznih vrata i verande. Kada se pope na podest, pogledom potraži zvonce. Da, bilo je na desnoj strani vrata u visini njegovih grudi. Pritisnu ga. Podmukla zvonjava se razliježe negdje u dubini kuće. Počeka nekoliko sekundi, a onda ponovo pritisnu dugme. Vrata tiho zaskripaše i u doksatu se pojavi starica. Ustvari, nije to bila starica. Bila je to sredovječna žena s izrazitim, napadnim borama. Reklo bi se da je ostarjela preko noći, satvrvena nekom brigom. Oči su joj isijavale sumornu, tihu tugu.

– Da, gospodine ?

– Sinoć, gospođo, ja sam…. ovaj …. pa …. – poče Sead pa ušuti. Nije znao kako da otpočne priču.

– Da ?!

– Pa sinoć, jedna djevojka je …. Znate, dovezao sam je ….

– Kakva djevojka ? O čemu vi to pričate ?

Žena se, prodorno, svojim tužnim očima zabulji u Seada. Na licu joj se ocrtavalo nerazumijevanje, nelagoda.

– Sinoć me je na putu zaustavila jedna djevojka i ja sam je povezao u grad. Bila je …..

– Kakva djevojka ?

– Pa, mlada …. Možda …. znate …

– Ali ovdje nema nikakve djevojke !

– Gospođo, siguran sam da je ušla ovdje, u ovu avliju.

Ženin pogled postade staklast. Zatetura se. Sead je ščepa za desnu ruku i zadrža.

– Gospođo, nije vam dobro ?

Žena se ukruti i silom volje, vidjelo se to lijepo, uspostavi ravnotežu i ponovo pogleda Seada. Potom se okrenu i uputi prema jednim staklenim vratima. Sead oklijeva samo tren pa krenu za njom. U kući je vladala mrtva tišina. Činilo se kao je taj mali intimni prostor, ta polumračna primaća soba starinski uređena i namještena, postala hermetična, izolovana od ostatka svijeta.

Ona priđe sećiji prekrivenoj šarenim platnom i uokvirenoj velikim tvrdim kalup-jastucima oslonjenim na zid. Okrenu se i teško se spusti na nju. Podiže ruku i kažiprstom koji je podrhtavao pokaza nešto na zidu ulijevo. U prvi mah Sead ne uoči ništa sem jednog rama. Koraknu prema njemu i zagleda se pažljivije. U ramu se nalazila slika. Slika prelijepe crnokose djevojke, obučene u zelenu, večernju haljinu. Sead ustuknu.

– To je ta djevojka ! – reče promuklo. – Nju sam sinoć ovdje dovezao.

Žena je, ukočena, zurila u njega.

– Ne …. To je nemoguće…. nemoguće…..

– Šta je nemoguće ? To …..

– Ko je ta djevojka ?

– To je…. To je moja kći.

– Vaša kći ?! Pa nju sam ja ogrnuo kaputom. Bila je sva mokra i promrzla.

– Ne, nemoguće….

– Siguran sam, gospođo da je to ona. Čak je na slici u istoj haljini kao sinoć.

– Ne, gospodine. To se nije moglo desiti.

– Ne ?

– Ne. Ta moja kći je umrla prije dvije godine.

Zaprepaštenje ga pogodi posred lica. Pitanja, dileme, sumnje ga ophrvaše, u glavi mu skoči pritisak. Imao je utisak da će mu prsnuti.

Žena naglo ustade.

– Dođite, gospodine.

Sead, kao omađijan, se sporim kretnjama uputi za ženom. Ubrzo se nađoše u kolima.

– Vozite desno, molim vas – reče ona i ukoči se na svom sjedištu. Sead, i on sam, nekako ukrućen, pokrenu kola. Nije vozio brzo. Sve se nekako odvijalo kao u usporenom filmu. Bili su hermetički zatvoreni u uski prostor vozila. Gluhoća. Nikakav šum nije dopirao spolja.

Žena ponovo pokaza rukom udesno. Minut-dva kasnije nađoše se na ulazu u groblje.

Potom se sve ubrza. Žena žurnim korakom krenu alejom između mezara. Sead ju je kao hipnotisan pratio. Na nekih tridesetak metara žena uđe u sporednu aleju i naglo zastade. I Sead se zaustavi. Pogled mu pade na ovalnu fotografiju ugrađenu u mermernu ploču. S nje se smiješila ona ista djevojka u zelenoj haljini. A tada ga presiječe sandžija.

Njegov crni kaput je bio prebačen preko mermerne ploče.

Osman Arnautovic