Bila je jedra i imala je petnaest godina. Ispod crne kose počešljane na klasični muški način njene su nemirne oči isijavale zelenkaste plamičke poprskane tamnim tačkama. Trebalo je izdržati taj drski pogled. Utegnuta u crvene farmerice sjedila je na stepeništu biblioteke, nemarno raširenih butina. Ispod mornarske majice nije nosila grudnjak tako da su se moje oči gotovo ljutito zaustavile na dvije kupinaste bobice pod plavo-bijelim prugama. Prije no što sam uspio da smislim onu strašnu, moćnu rečenicu o kojoj sanja svaki muškarac kada oslovljava lijepu ženu, ona je rekla: „Hej, ja sam Petra. Sjedi ovdje ako ne žuriš.“

Petra je mirisala na grožđanu mast, ljubila se divlje i nakon nekoliko dana mi je poklonila tešku crnu maramu sa crvenim ružama. Maramu sam nosio kao trofej oko vrata, u gimnaziji su se sprdali sa mojim rustikalnim modnim ukrasom, a ja sam se blaženo smiješio ljuljašajući se na valovima sreće koje su lućile moje mlade žlijezde.

Petra je bila djevojka bubnjara iz našeg benda. On je patio poput premlaćenog psa. Jednom je pripit zaprijetio da će me proburaziti nevjerovatno dugim šrafcigerom koji mu je stalno bio za pasom, potcrtavajući njegov rokerski imidž. U praktičnom životu ljubav proizvodi teške posljedice, zbog nje se odustaje od divlje karijere rok-muzičara, od zavodljivog obećanja sa tinejdžerske majice: Sex & Drugs & Rock'n'Roll. Naš se bend raspao ali se bubnjar jednom nakratko otrijeznio da bi pred svjedocima svečano odustao od namjere da od mene napravi ražnjiće.

A prije toga, išli smo sa Ciganima u Srbiju, da negdje kod Vinče, na plantažama breskve zaradimo za intstrumente.

A prije toga smo sa pozajmljenim instrumentima u Mjesnoj zajednici Međaši odsvirali onu stvar od Uriah Heep pa su nas okupljeni omladinci pitali ko je ta „treba u crnini“. Bubnjar je raspredao priče od kojih je zastajo dah: u engleskoj varošici Cheltenham se prije sto godina prikazala dvadesetorici muškaraca, i to svakom ponaosob, a svi su je isto opisali! Ili, kamiondžije u Teksasu je i danas ponekad ugledaju dok noću tutnje niz Highway 281, blijedu ljepoticu sa užetom u ruci, tužnu nevjestu španskog veleposjednika. Nju je taj impotentni ljubomorko optužio da ga vara pa ju je kod mjesta Alice objesio na jedno drvo koje sve do danas lista crnim lišćem.

A prije toga sam na prvoj tezgi u životu (sa polovnom gitarom, kupljenom kod nekog seljaka na brdu Ilinčica) jedne tople ljetne večeri pred džamijom u Prnjavoru udarao ritam Duli harmonikašu dok su oko nas ukrug cupkale cure u dimijama.

Petra je živjela u selu udaljenom desetak kilometara od varošice. Ja sam vozario svakodnevno u obližnji veći grad tako da smo se viđali uglavnom vikendom.
Iako smo se upoznali krajem ljeta vidio sam je golu tek početkom zime.
Posljednji autobus iz njenog sela otišao je još prije sat vremena, a i gazda Prokić je rastjerao i najupornije pijance pa zamandalio birtiju Doma kulture. Za sve tišom prepirkom otresitog gazde i metafizički žednih seoskih lola, za njihovim sve daljim žiškama cigareta ostaje subota po kojoj se lijepi nešto snijega i gusta seoska pomračina. Mi se valjamo u plastu sijena na uzvišici nadomak njene kuće. Moramo se kriti – njen otac je pobornik patrijarhalne čednosti, inače marljivi fabrički radnik negdje na Zapadu. Usne su joj crne, a u očima joj blješte na desetine plamičaka svijeća, dok preko mog ramena, stenjući od slasti, zuri u pravcu obližnjeg pravoslavnog groblja. Počinjemo oboje da cvokoćemo. Vrijeme je da se preselimo dolje u hodnik Doma kulture – jedinu nezaključanu prostoriju desetak kilometara unaokolo.

Ona sjedi na stolu za stoni tenis, kroz prozorče dopire nešto škrte mjesečine. U trenerci je i skida se sa zadivljijućom odlučnošću, ne prestajući da drhti. Pokušavam da joj raširim noge, njeno se tijelo miješa sa sjenkama, Dom kulture vonja po alkoholu i mokraći.

Stol se rasklapa pod nama i mi propadamo u njegovu utrobu zaboravivši da vrisnemo. Ona se smije, a ja psujem. Dok se oblačimo i moja se drhtavica pretvara u grčeviti smijeh, a onda ona počinje da psuje jer je otkrila ogrebotinu na obloj, tvrdoj stražnjici. I u tom trenutku je najviše volim.

Ljubi me dok je pratim kući stazom kroz groblje na kojem je vjetar ugasio skoro sve svijeće.

Bubnjar iz rasturene provincijske grupe pojavljuje se u ovoj priči još samo jednom. Petra i ja više nismo skupa. Nasred glavne ulice naše vaošice on joj prijeti da će joj zabiti šrafciger u utrobu ukoliko više nije nevina. Želi da je odvuče do ambulante na ginekološki pregled, mada se nad korzom već pale tugaljive svjetiljke, stiže noć, a u provincijsku zdravtsvenu postaju specijalisti dolaze samo jutrom i to jednom sedmično, da bi nakon nekoliko sati iščezli u pravcu grada. Ona se otrgne i počinje da ga kune. Ljudi se okreću podozrivo mjerkajući pijanog rokera koji sam sebe udara drškom šrafcigera u čelo i plače.

Petra se tog proljeća udala za sina bogatog seoskog gazde, negdje u Sr biju. Bubnjar i ja smo u to ime popili brdo piva. Zajednička tuga nas je ponovo zbližila, mada više nikada nismo ni spomenuli djevojku čvrste stražnjice i vražijih očiju.

A poslije se godinama nisam hvatao gitare, stalno sam mijenjao gradove, žene, državljanstva, pa sada živim na obali rijeke koja se ulijeva u Sjeverno more.

A poslije je bubnjar preživio rat kao jedini Srbin u muslimanskom vodu, pa sada, nakon dva mirnodopska srčana udara i tri pada sa svoje jawe, prodaje košpe na stadionu.

Ni Petre se ne sjetim baš često, možda jedino kada kao danas, u mrtvu nedjelju mjeseca studenog, na Radio-Erftu začujem glas Kena Hensleya:

She came to me one morning
One lonely Sunday morning
Her long hair flowing
In the midwinter wind…

To kao da je otpjevano nazalnim bubnjarevim glasom pa se prsti sami od sebe zgrče u A-mol…

Autor: nepoznat

(Prije nekoliko godina bio je neki konkurs za kratku priču na portalu pincom.info i naišao sam na ovu priču. Autori su se potpisivali šifrom tako da, na žalost, još uvijek ne znam ko je autor ove priče. Valjda jednom saznam…U svakom slučaju, moje iskrene pohvale za njega).

(priču otkrio i sačuvao Admir Mešić)