U petak, 25. januara, u 16 sati, u sali Bosanskog kulturnog centra Alija Izetbegović Kalesija, održat će se promocija knjige Azira Šabića U njedrima Udrča.

Riječ je o ratnom dveniku koji donosi autentične zapise o događajima u selima zvorničkog zaleđa u periodu 92/93. godina.

Šabić o knjizi kaže: – Dok sam ispisivao sve ovo što je danas u knjizi, dok sam nosao sa sobom rokovnik i bilježio u nemogućim uslovima, ni u najsmijelijim snovima nisam mogao pomisliti da će do voga doći, nisam vjerovao ni da ću preživjeti, ja i mnogi drugi, a kamoli da će ono što sam pisao jednom postati knjigom i dobiti korice.

O knjizi će pored autora govoriti Zlatko Dukić i Mehmed Đedović, a kao gosti će se pojaviti hor RIDVAN.

Dobro došli.

Uz odobrenje autora prenosimo djelić iz ratnog dnevnika U njedrima Udrča:

 01. 01. 1993. god.

    Ustao sam na stražu. Pet je sati, moja smjena je od 06-08 na Žlijebcu. Sav normalan svijet je sinoć slavio Novu godinu uz pristojnu večeru, ja sam večerao užiženo žito koje smo svarili u loncu i legao da spavam.

Niko ne može znati, niti ja mogu opisati kako se osjećam. Neko se veseli i slavi, a ja nemam šta da jedem; samo malo kuruza. Najradije bi zaplakao da se čuje do nebesa, ali kakva korist.

   Po povratku kući sam saznao da je iz pravca Tuzle došlo 38 vojnika i da su to uglavnom momci iz Cerske i Konjević polja.

Takođe sam saznao da ih je doveo neki Ahmet sa Snagova i da se on vraća nazad.

Oko 11 sati, na koti Mlađevac počeo je da turira tenk; jako dobro smo ga čuli jer to vazdušnom linijom nije daleko od nas.

Znali smo da će nas granatirati, pa smo sišli u podrum Murine kuće.

Oko 12 sati tenk je ispalio 15 projektila na selo Jošanicu, pa još 10 u pravcu Kamenice.

Poslije podne svratim u komandu kako bi saznao za ljude koji su došli iz Tuzle. Zatičem komandanta Sefera i Mejku iz Novog sela.

Mejko će za Tuzlu sa Ahmetom, po naredbi komadanta Sefera kao kurir, da nosi pismo u općinu Zvornik koja je osnovana na teritoriji Sapne.

Sefer nam je pročitao pismo koje sam ja doslovce prepisao za svoj dnevnik.

    Gospodo, Adile, Haso, Selime, Asime i svi ostali koji pročitate ovaj jad.

Vi bar znate u kakvom ste nas jadu i belaju ostavili.

Vi bar znate koji položaj i teritoriju držimo pod kontrolom i da nas još uvijek tuku sa srbskog Snagova, Jeremića, Kule, Crnog kamena, Diviča, Vlaških njiva, Majdana, Kočanja i Liješnja… Jebenije teritorije u Bosni nema.

   Na sramotu vam bilo što nas tako ostaviste na cjedilu i zaboraviste, nije nam za zvorničke guzičare što ih nema nigdje, oni ovdje nemaju nikog, ali nam je za vas. Čuli ste da smo pod najezdom jačih morali napustiti domove i otići na Udrč, gdje smo, i to ste čuli, a vjerujte istina je, jeli, bundevu, repicu i žito iskokano u vatri, neko nije ni to jer nije bio snalažljiv.

Oni od vas koji poznaju Udrč, dobro znaju da su tamo samo stijene i da se nije moglo sakriti od kiše, sušili smo se i grijali kako smo morali, uz vatru, tukli smo se sa njima i ostajali bez municije.

Vratili smo se na popaljena ognjišta, nijedna kuća nije ostala čitava i razapeli najlone na prozorske otvore.

Zbog grupisanja četnika ponovo očekujemo napade, a onda više nemamo kud na Udrč. Idemo prema vama pa kako nam bude, a boga mi ako neko i stigne tamo ne vjerujem da će ko od vas ostati živ, ovo nije samo prijetnja već realnost.

Ne zaboravite da mi ovdje imamo iznurenu i užućelu djecu, a vaša tamo imaju da jedu bijelo brašno, imaju šečera i soli, a prićaju oni koji dođu ovamo da ima da se kupi i keksa.

E, aferim vam drugovi, a naša djeca piju gorak čaj sa bundevom i prohom i to dva puta dnevno.

Čujem da imamo tamo tri opštine, pa molimo, pitajte nekoga od njih jesmo li mi stvarno prodata teritorija, pa da preduzmemo što moramo. Svakodnevno kraj nas prolaze borci iz – Cerske, Vlasenice i Bratunca, a nama ispadoše oči kada saznamo da vas nigdje nema. Mi prostremo sergiju i daju nam koji metak i bombu, a mi im ljubimo skute, i tako nastavljamo kukati jedan drugom o našoj neizvijesnosti.                 

Čuli ste i to da je naša nejač u Cerskoj, Konjević Polju i da prose od kuće do kuće… Mi vam poručujemo i odobravamo da naše pakete dižete i dajete vašoj djeci jer sevap je da bar neko ostane živ i da mu bude dobro.

Na ovom prostoru ima preko 5000 bijednika.

Molimo vas, tražite da nam pomognu.

Vi nemojte dolaziti ovamo, jer naša djeca i oni slabiji umiru od gladi, a i zarazne bolesti su uzele maha. Ako neko pođe na ovu stranu makar bio i iz gornjih krajeva pošaljite nam lijekove i maza za ćesu.

Mi smo kolektivno odlučili da gordo pomremo ali nećemo se predati. Već 30% vojnika ne ide na stražu jer nema više hrane.

Dvije porodice su se predale četnicima na Majdanu jer djeca nemaju šta jesti. Jedna iz Jošanice i jedna porodica iz Kadrića.

Nemojte ovamo dolaziti jer kilogram užiženog hibrida košta 10 DM, molimo vas prenesite nekom ko to može dalje proslijediti, da se na putu za Baljkovicu nalazi oko 500 leševa našeg naroda, koji je nastradao u potrazi za hljebom.

Prenesite neka još jednom objavi radio Sarajevo da je istina da nema više bundeve ni repe.

Zanima nas da li smo mi ovamo registrovani, napravite nam bar pečat sedmog Zvorničkog odreda.

Molimo vas, nemojte dolaziti ali pošaljite po onima koji hoće municije i cijevi.

 komandant

Seferović Almir

   Ovo pismo je odnio Mejko. Kasnije, mnogo kasnije, pronašao sam ga u novinama ratna Tribina. Sačuvao sam ga i ubacujem taj tekst u svoj dnevnik.

( Kalesija Online )