Zbirka pjesama “Plave fuze i druge ljubavi” Zejćira Hasić, Brčaka sa tuzlanskom adresom, nagrađena je Godišnjom nagradom Društva pisaca Bosne i Hercegovine kao najbolja knjiga za djecu i mlade objavljena u Bosni i Hercegovini u 2011. godini.

Nagrada mu je svečano uručena od strane predsjednika Društva pisaca BiH, Amira Brke, 22. 12. 2012. u tešanjskom Domu kulture. Tim povodom razgovarali smo sa prof. Z. Hasićem, nakon promocije pomenute knjige koja je održana  27. 12. 2012. u tuzlanskoj Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci „Derviš Sušić“.

Poštovani profesore Hasiću, evo, okitili ste se Godišnjom nagradom Društva pisaca BiH za knjigu „Plave fuze i druge ljubavi“ koja je namijenjena djeci (malo)starijeg uzrasta. Od srca Vam čestitam i želim da nagrada u budućnosti bude još, te Vas pitam da li ste očekivali da ćete dobiti ovu nagradu koju su Vam dodijelili Vaše kolege, bh pisci za djecu?

– To što sam poslao knjigu Društvu pisaca BiH kako bih bio u konkurenciji za Godišnju nagradu znak je, ako ne očekivanja, ono nadanja da ću dobiti nagradu. Znak je da sam vjerovao u tu knjigu, njenu vrijednost i ljepotu.  I ranijih godina sam bio u konkurenciji za nagradu s knjigama „Mjesec san i papirni avioni“, „Hajde da opet šutimo“ i „Čarobnjaci, zaljubljeni i još neki“. Za roman „Mjesec, san i papirni avioni“, da budem sasvim iskren, zaista sam očekivao Godišnju nagradu Društva pisaca, za nju sam prethodno dobio nagradu „Mali princ“ koja je prošla kroz „gusto sito“ selektora za nagradu iz BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Filozofski gledano, nije li nadanje oblik očekivanja?

– Knjiga „Plave fuze i druge ljubavi“ je već promovirana na više mjesta, u Brčkom također, i po reakcijama onih koji su je (pro)čitali stječe se dojam da je ovo čudna knjiga, ali čudna u pozitivnom smislu koja, bez obzira što je prvenstveno namijenjena djeci, ipak je i za odrasle koji su po nečemu ostali djeca: sjećanju, način ponašnja, odnosu prema životu, itd. Šta kažete na ovu konstataciju?

– Neke su knjige za odrasle postale knjige za djecu, kao da su za njih pisane: sve knjige Žila Verna, skoro sve knjige Marka Tvena, Stivensovo „Ostrvo s blagom“, „Robinzon Kruso“, „Guliverova putovanja“ (napisana kao društvena satira)… mogao bih još nabrajati i nabrajati. Jednako tako su i mnoge knjige za djecu istovremeno i knjige za odrasle, ne samo za one koji su u duši ostali djeca, nego i za koji bi se uvrijedili kad bi ih se nazvalo velikom djecom. „Plave fuze i druge ljubavi“ jesu čudna knjiga, i sam se ne mogu načuditi tome što sam je napisao, odakle mi je došla u dušu i pamet. Ali, nije li pisanje jedno čudo? Divno čudo. Božji dar čovjeku. Darovan sam „plavim fuzama“ a ja sam ih darovao djeci kojoj je potrebna da joj se nađe pri ruci u odrastanju i odraslima kako bi vidjeli da su djeci (i mladima) najviše i najsmislenije potrebni u iskušenjima kroz koja u odrastanju prolaze i da je nešto najljepše odrasti a ostati dijete-.

Kažite mi kako nastaju Vaša djela, zapravo, želim Vas pitati šta jednog pisca/književnika „tjera“ na to da piše?? Je li, pored talenta koji je neosporno potreban, čitanje jedna od glavnih, ako ne i glavna pretpostavka za pisanje?

– Čitanje je prvi korak ka pisanju. Da bi bio načinjen potrebno je pročitati neznamtikoliko knjiga. Pisati znači imati svoj svijet realnosti izvan svijeta opće realnosti (obično taj svijet piščeve realnosti neupućeni smatraju nepostojećim, svijetom mašte). Taj svijet realnosti knjige često postaje svijet realnosti onog ko čita i traje najmanje koliko traje čitanje. To je znak da je knjiga dobra i da će imati dug život. Ja pišem iz radosti pisanja, iz potrebe duha i duše. Pišem što živim dok pišem još jedan život osim onog koji mi je Tvorac dao. Dao mi je i dar. Kakav bih ja to bio čovjek kada ne bih iskoristio taj dar? Dobiti dar pisanja znači obavezu pisanja, darovanja radosti, ljepote, dobrote… –

Davno ste počeli pisati pa me interesira da li se možete sjetiti baš tih početaka.

– Kao i mnogi drugi, počeo sam pisati u gimnazijskim danima. Ponešto sam objavio u školskim novinama, čini mi se šapirografirano. Pravi početak desio se nakon završenog studija. Prvu pjesmu za djecu objavio sam u „Malim novinama“ koje je uređivao pisac iz Bukvika, Aleksa Mikić. Zatim u „Veseloj svesci“ u kojoj sam objavio veliki broj pjesama i priča za djecu, od kojih je dosta izgubljeno. Bilo je to sedamdesetih i osamdesetih godina, u kojima sam objavio prvu knjigu pjesama za djecu „Praviš se važan“ u tadašnjem brčanskom Književnom klubu „Pablo Neruda». Moj početak su neki smatrali dangubnim poslom i zamajavanjem tamo nekim dječijim pjesmama i ,bezbeli, sumnjali su da će od mene ispasti pisac. Kasnije je sve išlo svojim suđenim tokom, objavio sam petnaestak knjiga, što za djecu, (za koje sam dublje vezan) što za odrasle i dobio mnogobrojne nagrade. Na žalost, moram reći da još i danas pisanje za djecu mnogi smatraju manje vrijednim od pisanja za odrasle, čak i među samim piscima-

Brčko ste napustli silom prilika, većina nas zna zašto i u kom periodu, obreli ste se kao prognanik u Njemačkoj i onda ste se nakon povratka iz Njemačke skrasili u Tuzli gdje evo već 15-ak godina živite. Je li uspjela ta „adaptacija“ ili bolje rečeno „transformacija“ iz Brčaka u Tuzlaka??

– Rođen sam i odrastao u Brčkom, napravio  u njemu prve književne korake i zasnovao dom (porodično „gnijezdo“), u Brčkom je rođen moj jedini sin Peđa, Brčko je moja žena Snežana, rođena Ćuprićanka, smatrala mjestom svoje sreće i života i onda smo izgubili svoj brčanski dom, čemu su kumovali i moji sugrađani, a bilo je i drugih nemilih stvari. Pošto nakon povratka iz Njemačke ni moja žena ni moj sin nisu mogli ni zamisliti život u Brčkom, nisam ni ja sanjao povratak. U Tuzli sam zasnovao novi dom, našao novi smisao života i pisanja. Dakle, „presađena biljka“ je pustila korijene. Tuzla je grad kojeg doživljavam svojim i u kojem ću dočekati suđeni mi dan. Snežana ga je nažalost već dočekala, prerano, i u Tuzli je sahranjena. Moje je mjesto u Tuzli. Naravno, Brčko je još uvijek moj grad i svugdje se predstavljam kao brčanski i kao tuzlanski pisac.-

Siguran sam da pratite dešavanja na bh književnoj sceni i da ste upoznati sa njenim tokovima, trendovima i dešavanjima. Recite mi postoji li nešto na što bi, sa aspekta struke(književnika ali i doskorašnjeg pedagoškog djelatnika), htjeli da šira javnost obrati pozornost?

– Ima puno toga, a najvažnije je to da književnost i umjetnost uopće treba promatrati kao sinove i kćeri, a ne kao pastorčad. Žalosno je to što se događa u Bosni i Hercegovini sa kulturom i umjetnosti, objavljivanje i čitanje domaćih stvaralaca su skoro pa misaone imenice. Kad god treba uštinuti  neka sredstva, zbog neke kobajagi uštede, na udaru su kultura i umjetnost  a sredstva koja se izdvajaju za njih postala su obična smijurija. Pisci se svakojako dovijaju da iza sebe ostave objavljenu riječ. U pravim državama kultura i umjetnost, prema tome i knjige su državna briga i čast, a umjetnici nisu Don Kihoti. Ne vidim drugog trenda osim trenda obezvrjeđivanja književnika i književnosti (umjetnika i umjetnosti) i ne vidim onoga (one kojima) kome bi na to trebalo svratiti pozornost.-

Dopalo mi se ono što ste na promociji rekli da kad Vam požele da što duže živite i što više napišete vi odgovarate kako bi željeli da što više već napisanog bude i objavljeno. Recite mi, ako nije tajna naravno, kad možemo očekivati Vašu novu knjigu??

– U 2013. godini izaći će mi u Sarajevu knjiga priča (za odrasle) „Nostalgični amarcord ili pokušaj postmoderne priče o pisaćoj mašini“ koja je prihvaćena na konkursu Fondacije za izdavaštvo (jedan od deset prihvaćenih rukopisa), a u izdanju Gratiartisa iz Brisela izaći će još jedna knjiga priča za odrasle.-

Za kraj da Vas pitam kako često navraćate u Brčko i imate li kontakt s Vašim kolegama s kojim ste nekad sarađivali, kao i ovima mlađih generacija?

– Ne dolazim baš često u Brčko. Dođem s vremena na vrijeme u posjetu rodbini i prijateljima, kojih je, istina, malo u odnosu na broj iz devedesetih godina. Ljudi s kojima kontaktiram su uglavnom mlađi (u odnosu na moje godine), umjetničke su sorte, dakle meni bliski i dragi jer se razumijemo. Oni su, uzgred rečeno, organizirali promociju nekolikih mojih knjiga u Brčkom, a ja sam opet učestvovao u predstavljanju njihovih knjiga i slika.-

Želim da Vam, kao neko ko poznaje Vaš cjelokupni književni opus, zahvalim na svemu što ste do sada učinili kao kulturni stvaralac, svojim izvrsnim i prepoznatljivim književnim stilom, i da Vam poželim da objavite još mnogo novih knjiga kojima ćete nesumnjivo obradovati mnoge od nas. Hvala Vam na razgovoru i puno sreće u Novoj 2013. godini.

– Zahvaljujem na razgovoru i svima koji se u Brčkom bave umjetničkim radom želim da im duša bude puna nadahnuća i da ih posluži zdravlje da to nadahnuće pretvore u umjetničko djelo (koje će nadajmo se doći do onih kojima je još stalo do umjetnosti).-

BIOGRAFIJA:

Zejćir Hasić, rođen je u Brčkom 1945. godine. Profesor je bosanskog jezika.

Studij jezika završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon završenih studija, radio je u Brčkom kao gimnazijski profesor. Do penzionisanja je bio zaposlen kao stručni savjetnik za Bosanski jezik u Pedagoškom zavodu Tuzla.

Piše poeziju, prozu i dramske tekstove.

Do sada je objavio (za djecu): “Praviš se važan” (zbirka pjesama), “Ljubav i ljubav i ljubav” (zbirka pjesama, priča i kratki roman); za odrasle: “Srebrnina gospođe Marjane”, “Borhes u autobusu” (priče i novele), “Eglen sa dušom”, “Pokucaj i na vrata otvorena”, “Zavještanje Zuhdijino” (zbirke pjesama), te zbirku priča “Tamnovanje Tea Ormanskog”. Zadnje objavljeno djelo je „Plave fuze i druge ljubavi“.

Između ostalih dobio nagrade za priču “Ivo Andrić” (lista “Oslobođenje”), “Zijo Dizdarević” Susreta “Zija Dizdarević” Fojnica, nagradu za radio-dramu, radio-roman i radio-novelu RTV BiH 1 i RTV Federacije BiH, i nagradu za najbolju knjigu za djecu u BiH za zbirku “Praviš se važan”.

Zbirka “Borhes u autobusu” bila u užem krugu za Istočnoevropsku književnu nagradu.

Sa područja stručne i metodičke literature objavio je sljedeće udžbenike: Čitanka za V razred osnovne škole, Čitanka za VIII razred osnovne škole, kao koautor: Čitanku za III razred osnovne škole, Čitanku za I razred tehničke škole i Čitanku za III razred tehničke škole.

Razgovarao Hakija Karić

otisak.ba