U Kalesji su muslimani živjeli stotinama godina prije Turaka

Općina Kalesija na svome grbu ima upisanu 1151. godinu. Naime, u nekim historijskim spisima spominje se da su u to vrijeme, u 12. vijeku, današnje područje općine Kalesija naselili pripadnici islamiziranog ugarskog pleme Halisije ili Kalisije, po kojem je ova općina i dobila sadašnji naziv. Zbog toga se Kalesijci vole hvaliti da su muslimani postali i prije dolaska Turaka.

O muslimanima u Bosni, tačnije u Kalesiji, koji su na ovim prostorima živjeli i stotinama godina prije dolaska Turaka, piše u svo novom romanu “Ajvaz-dedin san” i prof. dr. Enver Imamović. On u jednom dijelu romana piše o tome kako je Ajvaz-dedo iz Prusca dolazio u Kalesiju kako bi se upoznao sa muslimanima tog kraja koji su bili muslimani i znatno prije dolaska Turaka. Upravo je to poglavlje, u kojem Imamović opisuje dolazak Ajvaz-dede i gosta Radina u Kalesiji, njihov boravak na tim prostorima i povratak nazad, kada ih zadesi veliko nevrijeme, jedno od najljepših i najinteresantnijih poglavlja romana.

Roman i historijske činjenice

Prošle godine, krajem oktobra, u sklopu Kulturne manifestaciej “Ikre”, u Kalesiji je promoviran i roman “Ajvaz-dedin san”. Kalesijce je posebno bilo zanimljivo da čuju od profesora Envera Imamovića da li je dolazak Ajavaz-dede u Kalesiji stvar fikcije ili je to zasnovao na nekim historijskim činjenicama.

– Ovo jeste roman, ali sam se držao i historijskih činjenica. Poznato je da se u historiji spominje da su na ovim prostorima još davno prije Turaka živjeli muslimani. Isto tako je poznato da je Ajvaz-dedo bio čovjek koji je bio zadužen za vjerski život na području gdje je dolazila osmanska vojska. Ako povežete te dvije činjenice, sasvim je realno i sasvim moguće da se u Ajvaz-dedi pojavila želja da posjeti Kalesiju i upozna muslimane tog kraja o čemu sam ja i pisao u romanu, kazivao je prof. dr. Enver Imamović..

Dova na Orliću

Ovo je posebno bilo zanimljivo grupa entuzijasta sa ovih prostora: doc. dr. Nijazu Kariću, doc. dr. Muhamedu Omeroviću, mr. Dževadu Tosunbegoviću, Hajri Karabegoviću i drugima, koji su i prije pojavljivanja Imamovićevog romana pokrenuli inicijativu da se na području naselja Hajvazi, koje je do agresije pripadalo Kalesiji, a sada pripada općini Osmaci u RS-u, pokrene održavanje dove, poput dove na Ajvatovici.

– Stariji stanovnici Hajvaza i okolnih sela i danas prenose predanja o nekadašnjim dovama na brdu Orlić, koje se nalazi iznad ovog mjesta i svojim položajem i posebno najvišom kotom 602 metra nadmorske visine dominira cijelim područjem. Sa sprečanske strane radi se o selima Hajvazi, Capardi, Mahala i Bulatovci, dok sa zvorničke strane gravitiraju sela Potočani, Baljkovica, Seferovići, Dugi Dio, Križevići, Gušteri i Planinci.
U neposrednoj blizini Orlića nalaze se značajni arheološki lokaliteti: gradina Kosovača, ostaci mađarske utvrde iznad Hajvaza, nekropole sa stećcima, nakadašnja kula iz osmanskog perioda u zaseoku Kulina kod Capardi i drugi. Također, Orlić se nalazi i na starom Pašinom putu koji je odvajkada povezivao Zvornik i Tuzlu što ga u komunikacijskom smislu čini posebno interesantnim. Sve ovo ukazuje na kontinuitet življenja u raznim vremenskim epohama, kazivao nam je doc. dr. Nijaz Karić, profesor na Filozofskom fakultetu u Tuzli, koji je rođen u Hajvazima.

Ko je pomogao da Hajvazani nategnu gredu?

Upravo bi naziv naselja Hajvazi moglo upućivati na mogućnost boravka Ajvaz-dede na ovom prodjučju o čemu je pisao Imamović. Prema nekima, naziv Hajvazi je i dobijen po čovjeku koji se zvao Hajvaz-dedo. O tome je još 2001. godine pisao Nermin Bukvar, profesor bosanskog jezika i književnosti, pišući o predajama kalesijskog kraja. Bukvar je pribilježio i predaju o gradnji mosta u selu Hajvazi. Naime, kako navodi u predaji, „majstor koji ga je gradio, jednu je gredu skratio više nego što je trebalo. Ta greda je bila dobra. Kad su mještani vidjeli šta je majstor uradio, odlučili su da gredu nategnu, jer im je bilo žao ostaviti neiskorištenu gredu. I tako su natezali gredu, ali je nisu nategli.“ Od tada je ostala uzrečica: “Natežu ko Hajvazani gredu”, koja se odnosi na neki uzaludni posao. Neki pak govore da ova predaja ima i drugi završetak, te pripovijedaju da je, dok su mještani natezali gredu, naišao čovjek u zelenom, „dobri“, i da im je pomogao da nategnu gredu. Tog „dobrog“, tog čovjeka u zelenom povezuju sa Ajvaz-dedom.

Saglasnost za oživljavanje dovišta na Orliću i ustanovljavanje vjersko-kulturne manifestacije dali su i Medžlisi Kalesija i Zvornik. Do sada je održano i nekoliko sastanaka inicijativnog odbora i dva okupljanja na samom Orliću. U okviru manifestacije, uz vjerske sadržaje, provodio bi se i niz drugih aktivnosti, uključujući i Marš mira Nezuk – Potočari u julu, dovu krajem avgusta, te turnire i takmičenja u tradicionalnim narodnim vještinama.

Materijalni i nematerijalni dokazi

Postoji materijalni dokazi, kao što su steci i gradine, koji kazuju da je na području Kalesije od najstarijih vremena vođe intenzivan život, ali nema čvrstih materijalnih dokaza i spomenika da su na ovim prostorima živjeli muslimani prije Turaka. Kalesijci vele da se nedostatak tih materijalnih dokaza može nadomjestiti nematerijalnim dokazima, odnosno intenzivnim vjerskim životom muslimana Kalesije otkkao se zna za nju. Naime, jedan od najstarijih vjerskih objekata na području sjevrositočne Bosne je kalesijska Atik džamija u Ćivama kod Tojšićima. Džamija ima drvenu munaru i zna se da je postojala još u 17. vijeku. Starost joj potvrđuje i sam naziv Atik (stara). Uz nekoliko renoviranja i danas je u funkciji. Prisustvo islamskog faktora na ovim prostorima i prije Turaka, mnogi Kalesijci će dokazivati i činjenicom da je Kalesija kroz historiju uvijek imala velike alime, ljude koji su bili vjerski učenjaci.

Tako se zna da je Kalesijac Ahmed Dubničanin za muderrisa Gazi Husrev-begove medrese postavljen 12. juna 1765. godine i da je na tom je položaju ostao 47 godina, sve do kraja svoga života. Bio je i šejh Husrev- begova hanikaha i vaiz u Baščaršijskoj džamiji. Također, krajem 19. i početkom 20. vijeka u Kalesiji je živio i alim Ibrahim ef. Seljubac, koji je napisao i svoju čuvenu ”Novu bosansku elifnicu”, koja je štampana u Istanbulu. Seljubac se zalagao za uvođenje narodnog, bosanskog jezika u mektebe. Kao jednog od reformatora bosanskog jezika spominje ga i prof. dr. Dževad Jahić u „Gramatici bosanskog jezika“. i u današnjem vaktu Kalesija je dala brojne alime u hafize. Nedavno reminuli hafiz prof. dr. Fadil ef. Fazlić, profesor na sarajevskom FIN-u je iz Kalesije. Iz Kalesije su i profesori ovog fakulteta prof. dr. Jusuf Ramić, doc. dr. Ahmet Alibašić, hafiz doc. dr. Aid Smajić. Svakako da među kalesijskim alimima treba spomenuti i mr. Ibru ef. Husića. I rahmetli Besim ef. Čanić, nekadašnji zamjenik muftije tuzlanskog, također je Kalesijac.

F.Sinanović